|
PERZIJSKI I STAROHRVATSKI :
Perzijski i starohrvatski (pravi iranizmi i iranoturcizmi u hrvatskomu) : Perzijski (farsi/parsi; ISO 639-3: fas, engl. Persian language, njem. Persische Sprache, fran. langue perse, latin. lingua Persica, otočno-čakav. gan-peršiăn), je makrojezik kojemu pripada manji istočni iz Afganistana (danas kao parsijski ili afganski perzijski) i veći zapadni farsi iz Irana kao službeni jezik Irana. Pripadaju obitelji indoiranskih i indo-europskih jezika i to u istočne satem-jezike. U perzijski makrojezik spada desetak dialekata i mikrojezika : zapadnoperzijski-farsi (Iran), istočnoperzijski jezik (Afganistan), tadjički jezik (Tadjikistan), hazaragi (Afganistan), ajmak (Afganistan), buharski (Uzbekistan), dehvari (Pakistan), darvazi (Afganistan) i pahlavani (Afganistan).
Povijest skupine iranskih jezika započinje još u sedmom stoljeću prije Krista. Perzijski je najvažniji u skupini iranskih jezika i jedini za koga je, na osnovu pismenih spomenika sigurno dokazano kako je postojao kao stari, pa jezik srednjeg doba i suvremeni jezik. Kao indoeuropski jezik, perzijski ima određenih fonetskih sličnosti i s ostalim jezicima iz indo-europske porodice, a najviše s engleskim i francuskim. S francuskim ga vezuje način naglašavanja većinom kod posljednjeg sloga, a s engleskim nejasno izgovaranje samoglasnika, kao i određeni drugi elementi. Perzijski jezik je u svomu poviesnom razvitku imao tri glavna razdoblja :
- Staroperzijski jezik iz doba Ahemenida (npr. Darijevih Behistunskih natpisa),
- Srednji ili klasični perzijski jezik (pahlavi) iz doba Sassanida,
- Novoperzijski jezik ili farsi : novoperzijski jezik počinje od prihvaćanja arabske abecede oko 650. godine po Kr., kad je u doba početka islamskog utjecaja primio arabsko pismo i veliki broj arabskih riječi (dosad oko 2/5), prerastajući u jedan iznimno bogat jezik. Perzijski jezik je pretrpio male promjene kroz cijelo zadnje tisućljeće, pa obrazovani Iranac može čitati rukopise sastavljene stoljećima ranije bez posebnih teškoća.
Sličnost farsi-hrvatski :
Kad se govori o riječima orientalnog podrijetla nazočnima u hrvatskom jeziku, pritom se najčešće misli na turcizme. U rječniku stranih riječi dr. B. Klaića uz ovaj pojam stoji slijedeća objasnidba: »Turcizam : riječ ili izraz turskog porijekla«. Međutim, treba dodati da su kod nas tzv. 'turcizmi' tek zajednički šablonski naziv štokavaca za sve riječi orientalnoga tj. turskog, perzijskog i arabskog podrijetla, koje su većinom kasnije preko turskog jezika počele prodirati u slavenske jezike pa dijelom i u hrvatski (izim Jadrana gdje su ipak neki arabizmi puno stariji srednjovjeki: vidi Arabski i starohrvatski). Sustavno širenje novovjekih turcizama je započelo širenjem Osmanskog Carstva na Balkan i trajalo je kroz više nedavnih stoljeća. Time su se i mnoge riječi izvorno perzijskog porijekla naknadno ukorijenile kao turcizmi i u hrvatskom jeziku tj. u štokavtini najviše u Bosni (vidi o tomu pobliže: Turski i jugohrvatski).
Ovaj se tekst ne bavi novijim turcizmima perzijskog podrijetla u hrvatskomu (tj. većinom u bošnjačkom jeziku). O južnoslavenskim tucizmima općenito već postoji mnogo ozbiljnih studija, a tu se razmatraju mogući utjecaji staroperzijskog jezika na hrvatski koji su započeli mnogo ranije prije dolaska Osmanlija. Ako se prihvati hipoteza kako su Hrvati prije dolaska u Europu nastavali ozemlje današnjeg Irana (ili susjednog Afganistana), onda se sasvim prirodno nameće i pitanje jezika kojim su tamo govorili. Selidbom na zapad do krajeva gdje danas obitavaju, sobom su donesli i svoj jezik. Ipak unatoč brojnim izmjenama i stranim utjecajima koje je hrvatski pretrpio tijekom niza godina, uspio je zadržati neke riječi i oblike koji komparativnom analizom sa suvremenim perzijskim i staroperzijskim upućuju na moguću dublju srodnost ta dva jezika.
Riječi koje su niže navedene, samo su neki primjeri iz dostupne literature. Dublje sustavno izučavanje ovoga još nedovoljno istraženog područja zahtijeva timski rad stručnjaka iz starohrvatskog i staroperzijskog jezika, pri čemu bi svaka interdisciplinarna suradnja s povijesničarima, etnolozima i antropolozima bila dobrodošla. Mnogi stručnjaci unaprijed smatraju kako su neke donje podudarnosti tek slučajne, a ostale su rezultat dubinske srodnosti perzijskoga i hrvatskog kao dva indoeuropska jezika ali ne srodnija nego npr. hrvatski i latinski, - iako ova površna usporedba nije baš najprikladnija, jer perzijski i hrvatski ipak pripadaju istočnoj satem-grupi, a latinski drugoj zapadnoj grupi centum.
Povijesno udaljavanje :
Pored gornjih načelnih razmatranja, treba obvezatno uvažiti i realna povijesna zbivanja. Zato su klasični perzijski prije islamske arabizacije i klasični izvornohrvatski prije Vukove srbizacije očito bili značajno sličniji, nego što su danas novoperzijski farsi i vukovizirani novohrvatski standard. Zato novoperzijski rječnik sada sadrži čak oko 2/5 semitskih arabizama, a vukopisni novohrvatski standard oko 1/4 do 1/3 srboidnih balkanizama (ovisno o nametnutom pravopisu).
Rezultat tih zbivanja i naknadnih jezičnih promjena je, što je dosad kod nas perzijskomu ostala izrazito najsličnija varaždinska kejkavica, dok je od njega razmjerno najrazličitija istočnohercegovačka novoštokavština oko Vukovih Bileća. Drugi je problem koji se mora uvažiti što postoji dosta zajedničkih općeslavenskih riječi sličnih na široj satem-razini perzijskima, pa te nisu posebne iranohrvatske poveznice.
Starohrvatski iranizmi :
Od kasnijih klasičnih arhaizama, kod štokavaca su najstarije zastupljene tek antičke izoglose iz grčkoga i perzijskog jezika koje su zato naši štokavski lingvisti dosad najviše nabrajali i usporedjivali, a ove klasične iranizme u hrvatskom su već razradili npr. Ćurić (1991), Vidović (1991) i ini, pa se tu dajub tek neki glavni primjeri. Unutar hrvatskog jezika je klasičnim (predturskim) iranizmima po udjelu rječnika razmjerno najsiromašnija Vukovska novoštokavština (ijekavica), znatno je bogatija šćakavska staroštokavica, pa primorska čakavica, a izrazito je najbogatija kajkavica. Medju mogućim iranizmima kod nas se oni još najbolje mogu razlučiti po njihovom prostorno-zemljopisnom rasporedu :
- Tzv. "iranizmi" koji se nalaze u Iranu i Turskoj a zapadnije samo do Bosne, ali ih nema izvan bivšeg Otomanskog carstva na sjeverozapadu u kajkavskoj Hrvatskoj ni na jugozapadu uz čakavski Jadran, najvjerojatnije su tek kasniji iranoturcizmi uneseni s Turcima.
- Pravi klasični iranizmi se uglavnom ne nalaze u Turskoj a često niti u Bosni, nego odvojeno u Iranu, kajkavici, čakavici i ponekad u šćakavici, što su zamalo sigurni izvorni iranizmi.
- Dvojbeni mogući iranizmi (?) su nerjetko prošireni od Irana i Turske preko Balkana do Hrvatske i za takve je nesigurno jesu li nam stigli preko ranih Prahrvata ili kasnijih Turaka, pa su zato potrebne njihogve dublje poredbene analize.
Štokavski 'iranizmi' :
Naprotiv neki naši vukopisni novoštokavski iranisti, da dobiju što starije i "plemenite" arijske pretke, umjetno si nategnutim navlačenjem pridodaju lažne iranizme tj. često i novovjeke balkanske turcizme koji etimološki nemaju veze s grupom indoeuropskih jezika, što je očito iz poredbe tih dodatnih "iranizama" s rječnikom naših turcizama (npr. Škaljić 1985, Buljan-Klapirić 2001). Nakon islama od 8. stoljeća i u novoperzijski nadiru brojniji arabizmi i turcizmi koji sada dijelom zamjenjuju staroperzijske arhaizme (slično kao turcizmi i arabizmi u novomu srbohrvatskom). Zato današnji novoperzijski (farsi) više nije posve pouzdan dokaz za naše klasične iranizme.
Čakavski iranizmi :
Razmjerno najviše klasičnih indoiranskih arhaizama u 1/5 do 1/4 svog rječnika imaju kod nas osobito kvarnerski čakavci na sjevernojadranskim otocima, pa južnije na dalmatinskim otocima do 1/5 rječnika, a manje je indoiranskih arhaizama kod primorskih polučakavaca u obalnim gradovima i najmanje u nečakavskom zaledju. Ovdje se navodi niz starohrvatskih iranizama, čiji su iskon ideološki krivotvorili jugodogmati zbog ideje kako Hrvati ne smiju imati ranijih antičkih riječi, pa su ih lažno proglasili mletačkim romanizmima da skrate iskon hrvatskog jezika. Mletačka vlast sigurno nikad nije dosegla Indiju ni Iran i ove su 'iranizme' Mlečani dobili tek posredno, jer su naši čakavski oblici stariji i puno bliži staroistočnom izvorniku od mletačkih. Nakon te vukovske podvale su na stotine tih lažnih indoiranskih "romanizama" ukinute i izbačene iz hrvatskoga, pa u Jugoslaviji nasilno zamijenjene balkanizmima i turcizmima današnjeg 'standarda' koji su u hrvatskoj javnosti uglavnom bili nepoznati do 1918.
Zato se tu navode glavne jugomletačke krivotvorbe od 1918, prisilno ukinutih ranohrvatskih indoiranizama (zamijenjenih novim balkanizmima i turcizmima), a kojih je bilo najviše u bodulskoj čakavici (per.= klasični staroperzijski, av.= ranoantička Avesta, ved.= staroindske Vede, balk.= novi balkanizam): npr. ankora (sidro, balk. "kotva": veds. ankura), aša (osovina: veds. assa), bava (lahor, balk. povetarac: perz. bav), bavica (pirkanje, balk. "ćarlijanje": perz. bavek), bavat (pirkati, balk. "ćarlijati": perz. bavidan), arija (zrak: indoved. harija), balatura (volta-veranda: perz. balater), balaturica (voltica-verandica: perz. balaturek), barba (balk. "gazda": mitan. barba + perz. barbar), barka (brodica, balk. "ladja": perz. barkaš + egipt. baris), baril (bačva, balk. "bure": akad.+ sum. bariga), čapivat (loviti: perz. čapidan + veds. capati), drito (ravno, balk. "pravo": avest. drita), feral (lampaš, balk. "fenjer": akad. fera + etrur. pheri), gajba (turs. "kavez": perz. gaibe), gaštropan (hrušt-kornjaš, balk. "gundelj": perz. gazendran), guštat (uživati, balk. "prijati": perz. gušte), kalada (naoblaka: indoved. calatva), kantun (kut, balk. "ugao": indoved. kant), movit (micati-gibati, balk. "kretati": perz. movil), naranža (naranča, balk. "pomoranča": veds. naranga + perz. narangi), šijun (orkan-vihor: hetit. šiun + avest. siuni), taracat (popločiti, balk. "kaldrmisati": hetit. taratta + indoved. taranta), ura (balk. "sat": indoved. hora + litvan. oras), varda (utvrda, turs. "kula": perz. varda), vardica (stražarnica: perz. vardek), vardina (akropola-gornji grad: perz. vardana), veštit (balk. "odeća": veds. veštita), ...itd.
Kajkavski iranizmi :
U sjeverozapadnoj kajkavici je kod nas razmjerno najviše pravih iranskih arhaizama iz stare Perzije, kojima je još bogatija više nego čakavica, a daleko je iznad Vukove novoštokavštine gdje naši iranisti u tom smislu ustvari navode dijelom kasnije novovjeke turcizme iz Bosne što nemaju veze s indoiranskim rječnikom. To je bogatstvo kajkavskih iranizama povezano s indoiranskim etnonimom Horoathos iz azovskog Tanaisa u 2. i 3. st. Već i samo ime kajkavice je perzijskog iskona (a čakavice indovedskog), jer je ista naša zamjenica kay postojala i u staroperzijskom, pa još i danas u tadjičkom jeziku i modernom iranskom standardu farsi ona slično glasi kei (kao u našem Varaždinu). Zato tu našu kajkavsku zamjenicu ne rabi samo 3 miliuna naših kajkavaca + Slovenaca, nego još blizu 19 miliuna u Tadjikistanu i 78 miliuna u Iranu, ili ukupno oko 100 milijuna kejkavaca u Euraziji.
Po obliku i značenju su posve jednaki idući irano-kajkavski arhaizmi kojih nema Vukov štokavski standard, ali te imaju Iranci i kajkavci: babek, bebek, bedâk, če (ako), dekle (divojka), gaj, hura (perz. hurra), ki, kerber (osinjak), kup, mamek, šamlek, šira (sirutka), tekar, ... itd. Osim inih općehrvatskih iranizama, manjeviše slične specifično kajkavsko/čakavske i perzijske riječi zajedničkog iskona kojih nemaju jugo-štokavci, još su npr. cujzek / pulić: perz. kuzek (ždrijebe), drač / drača: perz. diraht (bodljasti korov), fiškal / udvetnik: perz. piškar (advokat), gajba / gajba: perz. gaibek (krletka), hasan: perz. hašan (koristan), hlače: perz. halač (hlače), hlačke: perz. halaček (hlačice), jezero: perz. hezare (= 1.000), mišek: perz. mušek (mišić), narda: perz. nard (greda), pajdaš: perz. padaš (sudrug), pohan: perz. pohtan (pržen), pusiti / busiti: perz. busiden (ljubiti), rešt / pržun: perz. gerešt (zatvor), rihtat: perz. rihtan (urediti), rubac / facol: perz. rupak (turski: marama), tutlek: perz. tutek (blesan), ziher / sigűr: perz. zikhar (sigurno), žuhki / zuhak: perz. zuhak (gorak) i još više stotina inih takvih irano-kajkavskih (i sličnih irano-čakavskih) riječi.
Noviji euroiranizmi :
Približno istodobno s posrednim turkoiranizmima od jugoistoka, k nama je takodjer zaobilazno stigla i druga novija skupina iranizama preko zapadnoeuropskih jezika iz njihovih dodira s novijom Perzijom. Za razliku od pretežno kulturnih turkoiranizama, ovi se česti suvremeni euroiranizmi većinom odnose na praktične, trgovačke i znanstvene pojmove, npr. balkon (perz. bala-khana), boraks (per. burah), derviš (per. darvish), karavana (per. karawan), kavijar (per. khaviyar), kiosk (per. khošk), nafta (per. naphta), naranča (per. naranga), pidjama (per. payamah), pistači (per. pistah), sandala (per. sandal), šah (per. shah), talk (per. talk = hr. milovka), tulipan (per. dulband), ... etc.
Posuđenice u perzijskomu :
Kao prastari uljudbeni jezik čija civilizacija traje već blizu 3 tisućljeća, perzijski je većinom posudjivao svoje rieči susjedima, a razmjerno manje od njih primao tudjice. Glavna i najveća iznimka je arabski iz kojega su u srednjovjekom perzijskom do danas nametnuti mnogobrojni vjerski i neki ini abstraktni nazivi, koji dosad čine čak oko 2/5 novoperzijskog rječnika. Naprotiv je perzijski dao susjednim mladjim narodima kao Arapima, Turcima i Mongolima brojne praktične, primjenjene, tehničke i znanstvene riječi. U najstarije doba na početku svog razvitka je staroperzijski posudio dosta riječi iz prapovjesnog samskrita i rane Mezopotamije: akadsko-babilonskog, aramejskoga, itd.
Naprotiv su srednjovjeki Turci još bili primitivniji nomadi pa su većinu iranizama oni posudili iz perzijskoga, u kojemu je zato razmjerno manje turcizama tj. mnogostruko manje negoli brojnih islamskioh arabizama. U novom vijeku su pojmovi za mnoge stručno-praktične pojmove već posudjeni u perzijski iz zapadne uljudbe osobito iz francuskoga, njemačkog i susjednog ruskoga, dok su najnoviji uglavnom tehnički pojmovi najviše došli iz anglo-američkog nazivlja.
Farsi : gramatika :
Sufiksi imaju posebno perzijsko oblikovanje, a broj prefiksa je mali. Glagoli mogu izražavati vrijeme i oblik, a slažu se sa subjektom u licu i broju. U perzijskom jeziku nema rodova pa ni zamenice nisu označene rodovima. Uobičajene izjavne rečenice imaju oblik "(S)(PO)(O)G“. To znači kako rečenice uključuju mogući subjekt, prilošku odredbu i objekt ispred obaveznog glagola. Ako je objekt specifičan, onda je praćen riječi rā i ide ispred priloške odredbe: "(S)(O+rā?)(PO)G“.
Klasično perzijsko pismo se naziva pahlevi i blisko je armenskom pismu. Veći dio suvremenog persijskog jezika piše se modificiranim arabskim pismom. Latinica se rabib tek kao pomoćno sredstvo u transkripciji i informatičkim tehnologiama. Tadžički jezik, koji je narječje perzijskoga s ruskim utjecajima, piše se ćirilicom. Abeceda perzijskog jezika ima 32 arabska znaka i još 3 posebna znaka koja to zapravno nisu, nego su različiti pravopisni oblici za slova i u slučaju lā?m alefa je to ligatura.
Imenice :
- adrija/more : perz. daryā : more < srednjoperz. drayab < staroperz. drayah
- Bog : staroperz. bağ < sanskrit bağ
- ban : avestijski pāna < perz. bān: sufiks koji znači čuvar
- brat : perz. baradar < srednjoperz. brad(ar) < staroperz. bratar
- čuča : perz. đuđe
- jesen : perz. hazān
- kolač : perz. koluče (vrsta kolača)
- kuća : perz. kuče (kujče): malo naselje, staroperz. kuša, kušan
- govedar : perz. gāvdār (gāv: govedo, krava + dār: prezentska osnova od infinitiva daštan «imati, držati»)
- mate r: perz. i srednjoperz. mādar < staroperz. matar
- miš : perz. muš
- mozak : perz. magz < srednjoperzijski mazg < staroperzijski mazga-
- nov : perz. nov < srednjoperz. nōg < staroperz. nava-
- obrva : perz. abru (u množini: abrovān)
- pazuh : perz. bazu (nadlaktica)
- pusa : perz. bus, buse
- stan : perz. –stān (sufiks za mjesto): obitavalište, mjesto, npr. Armanestān: država Armena (Armenija), Ozbakestān: država Uzbeka (Uzbekistan)
- uši : perz. guš < srednjoperz. goš < staroperz. Guša
- vjetar : perz. bād < srednjoperz. vāt < staroperz. vāta
- žena : perz. i srednjoperz. zan < staroperz. žan
- zima : perz. zemestān: zem + sufiks za mjesto, lokaciju stān < samskrit hima: snijeg, hladnoća (himalaya: stan snijega, tamo gdje snijeg obitava)
Glagoli :
- ati, -anti, pehlevijski glagolski korijeni biti, perz. budan – konjugacija:
- sam, jesam perz. hastam hasam
- si, jesi perz. hasti hasi
- je perz. hast ili ast -e
- smo, jesmo perz. hastim hasim
- ste, jeste perz. hastid hasid
- su, jesu perz. hastand hasand
- dati: perz. dadan, prezentska osnova: deh < srednjoperz. prezentska osnova dad < staroperz. prezentska osnova data-, imenica: dade
- derati, perz. daridan, prezentska osnova: dar
- čamiti, perz. čamidan, prezentska osnova: čam
- goriti, perz. goridan ili gor gereftan, prezentska osnova: gor, imenica gorre
- htjeti, perz. hāstan – konjugacija:
- hoć(u) perz. xāh(am)
- hoć(eš) perz. xāh(i)
- hoć(e) perz. xāh(ad)
- hoć(emo) perz. xāh(im)
- hoć(ete) perz. xāh(id)
- hoć(e) perz. xāh(and)
- kušati, pokušati, perz. kušidan, prezentska osnova: kuš
- lajati, staroperz. lāidan, prezentska osnova: lāj
- lizati, perz. lisidan, prezentska osnova: lis
- napisati, pisati, perz. neveštan ili nebeštan, prezentska osnova: nevis < pehlevijski perz. ni-pis < staroperz. ni-piš prefiks: ni + korijen: pais
- njušiti, novoperz. njušidan, prezentska osnova: njuš < perz. prezentska osnova: niyōš- < pehlevijski staroperz. prezentska osnova: niγōš < staroperz. prezentska osnova: nigauš
- peći, staroperz. pazidan, prezentska osnova: paz, < pehlevijski perz. glagolski korijen pačati-
- pohati, perz. pohtan (pazidan), prezentska osnova: paz, < pehlevijski perz. glagolski korijen pačati-
- živjeti, perz. zistan, prezentska osnova: zi < srednjoperz. Ziwistan prezentska osnova: ziw < staroperz. Žiwistan, prezentska osnova: živ
Brojevi :
hrvatski I perzijski I sanskrit I Avesta
jedan I jek I eka I aeva
dva I do I dva I dva
tri I se I tri I thri
četiri I čahar I čatvar I čathwar
pet I panđ I panča I panča
šest I šeš I šaš I xšvaš
sedam I haft I sapta I hapta
osam I hašt I ašta I ašta
devet I noh I nava I nava
deset I dah I dasa I dasa
dvjesto dvist/devist dvisata
- jedan, perz. (jek)dāne (književni), jedāne ili jedune (govorni): jedan, komad nečega
Upitne zamjenice :
- ča (što), perz. če ili či npr. ča je perz. (govorni) či-je
- ki (tko), perz. ki npr. ki (tko) je perz. (govorni) ki-je
Pridjevi :
- tanak, perz. tang
- više, perz. biš
- znan, perz. šenās < avestijski žnatar
- baština, perz. bāstān
Prijedlozi :
- iz (od), perz. az
- do, perz. tā
Sufiksi :
- ar, perz. kar ili gar: sufiks za zanimanje, kao u imenicama govedar, limar, itd. ili u perzijskom gāvdār lahimkār ili lahimgar itd.
Upitni prilog :
- kuda, perz. kođā (kodja)
Mjesni prilozi :
- ondje, perz. ānđā (onđā) ili āndjā (ondjā)
- ovdje, staroperz. avadā : ovdje
Literatura :
- A.K.S. Lambton : Persian vocabulary. Cambridge Univ. Press, 394 p. London-NewYork-Melbourne.
- Natel Khanlari, P., «Povijest perzijskog jezika I, II i III», Nashr-e Nou, Tehran, Iran, 1986.
- Dustkhah, J. «Avesta», Entesharat-e Morvarid, Tehran, Iran, 1995.
- Iranski Kulturni centar : Staroiransko porijeklo Hrvata (zbornik simpozija), Zagreb 1999.
- M. Vidović : Hrvatski iranski korijeni. Grgur Ninski, Zagreb 1991.
- M.N. Ćurić : Staroiransko podrijetlo Hrvata. Zagreb 1991.
- M. Marčinko : Indoiransko podrijetlo Hrvata. Jurčić d.o.o., Zagreb 2000.
- A.Ž. Lovrić & M. Rac : Indoiranski arhaizmi starog istoka u kajkavskom leksiku. Zbornik simpozija KAJ, knj. III: str. 201-210, Muži zagorskog srca, Zabok 2010.
- Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata : Tko su i odakle Hrvati - revizija etnogeneze, Zagreb 1994.
- S.K. Sakač : Hrvati do stoljeća VII (zbornik radova). Darko Sagrak, Zagreb 2000.
INDOHRVATI I PRASLAVENI :
Na ukrajinskom prostoru Velike Hrvatske i zatim manje Bijele Hrvatske su duž Karpata od Brna pa do Černovica, sve do danas su unutar slavenskog mjestopisa još očuvani brojni indoiranski arhaizmi srednjovjeke toponimije orientalnoga neslavenskog podrijetla i uz njih niz toponima na osnovici etnonima Hrvat. Sav taj stari mjestopis upućuje na obseg karpatske Bijele Hrvatske prije 10. st. i ranije najgušće naseljavanje Iranohrvata osobito u Slovačkoj i Galiciji (BAUER et al. 1993, KROCH 1994, GRALJUK 1997, MAYOROV 2006). Pri ranoj doselidbi Iranohrvata u Ukrajinu i duž Karpata, počelo je uzajamno jezično prožimanje: nisu se samo Hrvati jezično slavizirali, nego su i rani Slaveni preko Hrvata bar dijelom jezično iranizirani preslojavanjem wendskih, antskih i inih domaćih govora u različitim regionalnim omjerima. Krajem antike i u ranomu srednjem vijeku od 4.- 7. st. je ranohrvatski jezik Iranohrvata medju mnogim Slavenima, paralelno s pučkim praslavenskim, još postojao kao elitni govor društvene nadgradnje tj. lingua franca istočne Europe, poput starogrčkoga u antičkom Sredozemlju, ili engleskoga u suvremenom svijetu. Pritom su tijekom toga ranog hrvatsko-slavenskog suživota jamačno postojale dvije uzastopne faze njihova medjudjelovanja. U prvoj najranijoj fazi negdje od 4.- 6. st. dok su još Iranohrvati bili vodeći medju Praslavenima, najjači je bio početni utjecaj elitnoga ranohrvatskog na ine Praslavene u smjeru njihova kulturno-jezičnog zajedništva. Kada su potom zbog geopolitičkih, društvenih i vjerskih promjena od 7.- 9. st. Iranohrvati već izgubili izrazitu dominantnu ulogu, tada je tek s pokrštavanjem prevladala slavizacija samih Hrvata u većinskomu staroslavenskom okružju.
Pitanje podrijetla, pradomovine i starosti Praslavena je jedan od dosad najtežih, uglavnom neriješenih europskih problema poredbene slavistike i ranoslavenske povijesti. Nakon pojave slavistike kao struke od sredine 19. st., unatoč niza novijih pokušaja pa i višedisciplinarnih skupnih proučavanja, u ovom pitanju kroz 20. stoljeće još nema bitnijih pomaka, izim što razni auktori imaju o tomu često protivna mišljenja bez egzaktne dokumentacije. Dosad su već stotinjak slavista i povjestnika intenzivno proučavali razvitak Praslavena, pa je održan i niz slavističkih skupova. Najveći je napredak pritom postignut u rekonstrukciji i poredbenom poznavanju hipotetičnoga praslavenskog jezika, dok je za povijestno podrijetlo populacije samih Praslavena, unatoč svim naporima napredak ostao razmjerno skroman pa još nema značajnih poboljšanja glede sigurnijeg odredjivanja stvarne slavenske pradomovine niti jasnog omedjivanja njihove početne starosti. Zbog posvemašnjeg izostanka antičkih pisanih dokumenata niti sigurnih arheonalaza o Praslavenima, dosad ponudjena rješenja su uglavnom dvojbeno izvedena poredbenim domišljanjem i posrednim ekstrapolacijama, pa su bez obzira na razlike, uglavnom sva podjednako nesigurna. Zamalo jedina suvisla podloga za izvodjenje Praslavena dosad je uglavnom bila poredbena lingvistika, dok su nejezični pokazatelji za Praslavene iz inih struka ostali još uvijek dosta oskudni i nejasni.
Zato su starost i pradomovina ranih Slavena zasad daleko nesigurniji i puno lošije dokumentirani, nego li npr. podrijetlo i starost ranih Hrvata, koja je dosad bila najviše zakomplicirana baš zbog toga neriješenog pitanja Praslavena. Osobito su spram podrijetla Slavena kritički mladji američki istraživači, dapače dio njih sada već drže da je to pitanje dosad još nerješivo baš zato, što posebni zajednički Praslaveni u antici i ranije možda nisu niti postojali, nego su kasniji Slaveni tek naknadno slavizirani konglomerat raznorodnih antičkih plemena : U tom slučaju su pokušaji suvislog odredjenja izvornih Praslavena uglavnom uzaludni, više kao tradicijsko uvjerenje slavista, negoli stvarno dokazivi. Zato se odnedavna već predlažu radikalno novi pristupi podrijetlu i starosti Slavena, koji u europskoj slavistici većinom još nisu usvojeni. Ipak i u Europi već ima kritičkih prosudba, npr. HENSEL (1988) koji jasno kritizira dosad krajnje nesigurne i nejedinstvene zaključke o Praslavenima, dok KROCH (1994) smatra da raniji antički Praslaveni kao cjelina vjerojatno nisu postojali. Slična kritička stanovišta o antičkim Praslavenima i osobitoj ulozi ranohrvatskog jezika zastupa još pokojni prof. M. Yoshamya (u neobjavljenoj monografiji o Prahrvatima 1976).
Ranije kulture predslavenskog ozemlja :
Postoje doduše dvojbene poredbe rječnika, koje nastoje očekivane i poželjne ranoantičke Praslavene povezati čak s Etruščanima (BELOT i REBEC 1984, PAVLOVIĆ 1994, STOJKO 1998) ili s ranoitalskim Venetima (Matej BOR, LENČEK 1990, GRAFENAUER 1990), ali zbog izostanka ikakvih pismenih dokumenata o tomu i udaljenosti ranih Slavena, ovo zasad više spada u znanstvenu fantastiku nezadovoljnih slavista bez ranije antičke predpovijesti. Naprotiv je na ranomu predslavenskom ozemlju puno vjerojatniji i realniji bar neki posredan kulturno-gospodarski utjecaj susjedne visoke civilizacije ranoantičkih Urarta, kao izdvojene najsjevernije države iz prapovijesti Starog istoka i time najbliže kasnijim Slavenima u istočnoj Europi. Ta planinska civilizacija Urartu ili Vansko Carstvo je proučena kasnije od drugih na Starom istoku i još početkom našeg stoljeća je bila skoro nepoznata, pa su i njezini mogući utjecaji na rane pretke Praslavena donedavna uglavnom zanemareni.
Država Urartu (biblijski Ararat, asirski Nairi) je postojala pod domaćom Kaldejskom dinastijom od god. 843.- 585. p.n.e. uzduž Kavkaza i južnog Zakavkazja (vidi pobliže ZIMANSKY 1985). U najvećem prostranstvu za cara Argišti Khaldi (781-753) to je onodobna velesila prednje Azije s najvećom vojskom prije perzijskih Ahemenida : tada se pruža od Abhazije i Dagestana pa do Sirije i Kurdistana, a poraženi vazali su onda još Asirija i rana Medija. Tada se kulturno-gospodarski utjecaj kavkaskih Urarta širi kroz Malu Aziju, istočnu Europu i raniji Iran, pa je vjerojatno morao doseći i do ranih Praslavena. Najuže je povezan s asirsko-babilonskom civilizacijom u Mezopotamiji, a zbog snažne metalurgije, drvne industrije i uporabe hidroenergije, to je u ranoj antiki bila najrazvijenija praktična tehnokultura prije Rimljana. Brojni urartski klinopisi (MELKIŠVILI 1960-1971) u njima dosežnom sjevernom Predkavkazju (do Azova i ušća Volge) još izravno ne spominju nijedan etnonim sličan samom imenu Slavena, ali se ipak unutar tog carstva već navode imena vjerojatno povezana s etnonimima Hrvata (Huratina) i možda još Rusa.
Sam urartski jezik je iz posebne alarodske skupine blizak današnjem lezginskom i sličnim kavkaskim govorima u Dagestanu, ali je gramatički bitno različit od slavenskih i inih indoeuropskih jezika. Ipak neki rani urartski gradovi imaju zamalo slavenska imena, npr. Kowinar, Rissani, Pasin, Welikuni, Wišewasi, Hurwasi, Jana, Siplja, Šipkur, Čanjun itd. Nadalje tri urartska cara nose imena Russa Khaldi : najpoznatiji Russa I. (735-714), pa Russa II. (685-670) i predzadnji car Russa III. (610-597). Takodjer je znakovito da vrlo slične prastare legende bar srednjovjekog podrijetla, o tri brata i sestri - osnivačima države postoje kako u Armenaca kao potomaka Urarta (MARR 1933-1935, SAKAČ 1940), tako i kod slavenskih Ukrajinaca (TRUNTE 1988, PAŠČENKO 1999) kao i kod naših kajkavaca. Zato ta carska imena, pa slični toponimi i ova legenda zajedno upućuju bar na prastare kulturne utjecaje Urarta spram kasnijega slavenskog područja kijevske Rus'i u Ukrajini. Još su brojniji mogući pokazatelji urartskih veza spram ranih Hrvata (MELKIŠVILI 1960-1971) : klinopisni Anali cara Sardura II. (753-735) iz mauzoleja Meher-Dur, opisuju silnu urartsku vojsku (čak 352.000 pješaka, 3.600 konjanika i 92 bojnih kola) pod znakovitim imenom Huratina i njihove bojovnike Huratele (= asirski Huradi). Neka urartska plemena (ZIMANSKY 1985) zovu se vrlo slično kao i kasnija starohrvatska: npr. Buliani (Buljani), Barzani (Borzan), Duklani (Dukljan), Gašani (Gašanić), Ibrisini (Ibrišimović), Khurele (Kurelec), Perwani (Pervan), Setini (Cetinić), Šupani (Županić), Wesani (Vesanić), itd. Zato je moguće da je još prije Ahemenida, dio ranih Prahrvata živio u Urartskom Carstvu, koje je nakon propasti god. 585. uključeno u Perzijsko Carstvo, odkad je većina ranijega urartskog pučanstva iranizirana.
Prvi poimence zapisani narod iz prapovijesti, izravno nastanjen na budućemu slavenskom ozemlju, bili su indoeuropski nomadski konjanici Kimerci (u Herodotu Kimmérioi, u asirskom klinopisu Gimirai), koji su približno od 12.- 8.st. živjeli u sjevernom Predkavkazju i istočnoj Europi. Od 8.st. p.n.e. na njih napadaju iz Turkestana slični indoeuropski nomadi Skiti, pa zato Kimerci u povlačenju provaljuju preko Kavkaza u Urartsko carstvo i onda sele kroz Europu na zapad. Potom u antici na istomu osvojenom prostoru sjevernog Predkavkazja i istočne Europe žive nomadski Skiti (perzijski Saka, grčki Skythoi, lat. Scithae), koji na Kavkazu uništavaju posljednjeg urartskog cara Sardura IV. (597-585) i razaraju Vansko carstvo. Skite na istom prostoru u kasnoj antici od 3. st. p.n.e. opet protjeruju s istoka indoiranski nomadi Sarmati (grčki Sauromátai, lat. Sarmatae), koji napokon sjeverno od Kavkaza pa oko Azova i Krima stvaraju prvu organiziranu istočnoeuropsku državu - Bosporsko kraljevstvo, čime napokon iz nomadske predpovijesti sjeverno sarmatsko primorje Crnog mora (Ukrajina) pismeno ulazi u antičko povijestno doba. Kulturno-gospodarski su rani Kimerci bili pod najjačim utjecajem Urarta i Asirije, a antički Skiti i Sarmati više pod utjecajem stare Perzije, Grčke i kasnije Rimskoga Carstva, kojem su bili vazali i napokon sudjeluju u njegovom rušenju.
Izravna dokumentacija za rane Slavene :
Stvarna je činjenica, da sve do 3. st. n.e. dosad još nije nadjen nijedan pravi raniji zapis koji bi posebno spominjao neke ranije antičke Slavene niti ikakav njima blizak etnonim, premda su karpatski krajevi potom obilno naseljeni srednjovjekim Slavenima, u kasnoj antici bar nakon Kristova doba bili već na graničnom rubu Rimskog Carstva i bolje poznati antičkim piscima. Na temelju brojnih zapisanih plemena i rijeka u rimsko doba od 1.- 3. st. (HERMANN 1988-1992), slijedi da je tada za Rimljane razmjerno poznato ozemlje dosezalo na sjeveroistoku do Baltika, južnog Urala i Aralskog jezera, a okolica Dunava, Crnog mora i Kavkaza bila je onda već dosta dobro opisana na latinskom ili grčkom, ne samo pojedini narodi i plemena nego i mnoga baselja. Zato se nameće ključno pitanje : zašto na tom već dosežnom području, ni klasični Grci niti Rimljani, pa ni sasanidski Perzijanci još uopće ne spominju nikakve slične Slavene? Iz svega toga logično slijede dvije moguće objasnidbe ranijeg izostanka Slavena iz svih poznatih antičkih dokumenata :
a) - Ili rani zajednički Slaveni dotada još nisu ni postojali kao cjelovita imensko-jezična skupina tj. naknadno su slavizirani, odnosno:
b) - Možda su ranije skupni Praslaveni većinom živjeli izvan poznatoga antičkog ozemlja, tj. negdje dalje na sjeveru Europe ili istočnije u Aziji, pa su se tek potom doselili do Karpata negdje u 3./4. stoljeću n.e. Niti za ovu drugu mogućnost dosad još nisu poznati neki sigurni pokazatelji.
Na sjevernom pontskom okružju, od ušća Dunava uzduž primorja Crnog mora i oko Azovskog mora do zapadnog Kavkaza, nadjeno je blizu 500 grčkih i latinskih nadpisa s antičkim navodima preko tisuću osobnih i plemenskih imena (LATYŠEV 1890). To je područje današnje Ukrajine i ruskoga sjevernog Predkavkazja, gdje bi se na tad poznatom ozemlju najviše mogli očekivali bar neki Praslaveni,- ali nijedno zapisano antičko ime onda još ne upućuje na nikakve slične Slavene. Čak i na 2 grčke ploče iz antičke luke Tanais na Azovskom moru, gdje se triput nedvojbeno spominje ranohrvatski etnonim Horoathos ili Horouathos, medju zapisanih tridesetak osoba nema niti jedne s nekim približno slavenskim imenom, nego su sva redom neslavenska tj. najviše indoiranska i dijelom grčka imena. Dapače, izričito imenovani gradonačelnik Hrvat očito još nije Slaven, nego ima tipično perzijsko ime : "Horoathos Sandarsios archon Tanaiton" = Hrvat Sandarzio gradonačelnik Tanaisa.
Nadalje i znakovite jezične poredbe zajedničkoga prirodnog nazivlja iz slavenskih jezika koje nas upućuju na rani praslavenski, daleko su bogatije za pojmove iz hladnije klime s pripadnom sjevernom florom i faunom iz vlažnijega šumskog pojasa, dok je skupno nazivlje iz toplijega sušnog podneblja uključivo južnu floru i faunu na sveslavenskoj razini vrlo oskudno i gdje postoji, tu je nejednako tj. često preuzeto iz južnijih neslavenskih jezika (BERNSTEIN et al. 1998). Ovo starije "zimoljubno" nazivlje još dodatno pojačava negativne naznake iz antičkih zapisa, jer isto znači da su rani Praslaveni i po jeziku prije živjeli negdje sjevernije izvan Kavkaza, Ukrajine ili Panonije, tj. podalje od poznatoga antičkog ozemlja - možda u šumskom području sjeverne Rusije ili zapadnog Sibira, sjeverno od nomadskih Kimera, Skita i Sarmata iz južno-stepskog pojasa.
Dok za ranije antičke Hrvate postoji bar dvadesetak dokumentiranih vladarskih zapisa od Perzijskog carstva do azovskog Tanaisa, o zajedničkom imenu Slavena u antici sve do 3. stoljeća n.e. dosad još nema nikakvih sigurno potvrdjenih zapisa. Doduše, poneki nestrpljivi slavisti koji su vrlo nezadovoljni izostankom traga očekivanih antičkih Slavena, etimološki navlače imena već poznatih antičkih plemena, da ih proglase navodnim "Praslavenima" protiv svih povjestnih dokumenata. Tako se npr. silom izvlači iz PTOLEMEJa u 2. st. kao da su navodno rani Slaveni bili antičko plemensko ime Suobénoi: Ovo je zapravo grčki sinonim za već poznato starogermansko pleme Suebi, što su ustvari kasniji srednjovjeki Schwaben u Njemačkoj,- a ne Slaveni. Zato od takvoga i sličnog nategnutog domišljanja etimologije ranijih antičkih Praslavena dosad još nema nikakvih ozbiljnih ni vjerodostojnih rezultata.
Najraniji već sigurno potvrdjeni etnonim Slavena (Sklauénoi - Sclaveni) koji se ne može zamijeniti s drugim etnogrupama, zapisao je po prvi puta tek u 4. st. Caesarius Nasiansis. Slijedeći u 6. st. Procopius i Jordanes navode Slavene uz Ante i Venete, s kojima ih izjednačuje dio današnjih slavista. Tada već počinju uzastopne provale Slavena poznatih kao Sklabanoi, Sklaboi, Sclavi preko Dunava na Balkan u 6.i 7. st., koje spominje niz bizantskih pisaca (WEISS 1988, GINDLIN et al. 1991), a takodjer rani arapski i perzijski pisci kao Saqlâb i Sakâlib, pa još u avarskoj inačici kao Saklaw. Zato tek razmjerno kasno, od 6. st. n.e. ulaze nesporni Slaveni kao novija etnogrupa od srednjeg vijeka u zbivanja europske i svjetske povijesti. Naprotiv se već medjunarodno priznati etnički rani Hrvati (Haraxvati-Haraquati) pojavljuju po imenu u povijesti daleko ranije tj. već od 33. - 31. st., a kao samosvojan narod s vlastitim ozemljem, vojskom i gospodarstvom barem od 6.st. p.n.e. Dakle sve slavenske države kasne za antičkom Hrvatskom (Harauvatya) puna dva tisućljeća, a za prvim zapisima prahrvatskog imena je prvi zajednički zapis Slavena kasniji čak za 4 tisućljeća. Zato je ovaj vremenski redoslijed odnedavna nemoguće izvrnuti, pa je izvodjenje Hrvata iz Slavena vremenski posve besmisleno. Nažalost to nije jedini slučaj vremenske megalomanije panslavista, koji slično tomu izvode iz nepostojećih kasnijih Slavena takodjer još prapovijestne Etruščane i ine starije narode, što već postavlja ozbiljne upite na znanstvenu vjerodostojnost takve 'akrobatske' slavistike.
Rani arheonalazi materialne kulture :
Suvisli arheonalazi materialne kulture, koji se razložno već mogu pripisati ranim Slavenima, dosad su poznati na budućem slavenskom ozemlju tek kasnije nakon Kristova doba, uglavnom od 3. st. n.e. Izuzev Hrvate i donekle Čehe, rani su Slaveni početkom srednjega vijeka po arheonalazima zajedničke etnokulture u doba propasti Rimskoga carstva razmjerno najarhaičnija etnoskupina u tadanjoj Europi, kulturno još dosta bliska hipotetskim Praindoeuropljanima. Sigurno još u Kristovo doba i jamačno par stoljeća kasnije sve do prve selidbe u 4./5. st., ranoslavenski pretci još uvijek žive uglavnom na predpovjestnoj razini željeznog doba (CHOPROVSKY 1979, ŠČUKIN 1990).
Takodjer i jezično su Slaveni razmjerno najmladja razvojna skupina medju Indoeuropljanima, pa tek u antičko doba njihovi pretci od susjednih Germana posudjuju obične životne pojmove kao npr. "plug", "kriška kruha" i slične (SIMEON et al. 1998, ZAGARINS et al. 1997-1998). Zato su krajem antike rani Slaveni izravno iz predpovijestnog željeznog doba prešli u srednji vijek, bez antičke razvojne faze koja je zasad medju Slavenima sigurno potvrdjena samo kod antičkih Iranohrvata, ali uglavnom izostaje kod inih Slavena. Vidljivo siromašni arheonalazi na budućem slavenskom ozemlju oko Karpata, iz kasne antike i početka srednjeg vijeka uglavnom sadrže jednoliku nespecifičnu keramiku i razne metalne kopče, koje većinom odgovaraju ranoantičkoj razini jadranskih Ilira za cijelo tisućljeće ranije, ili prapovijestnih Iranohrvata čak za 2 - 3 tisućljeća prije srednjega vijeka.
Po manjim razlikama u inačicama nadjene keramike je moguće kod ranih Slavena prostorno razlučiti bar dvije etnokulturne podgrupe (SEDOV 1979), koje bi vjerojatno odgovarale zapadnoslavenskim Wendima i istočnijim Antima - odnosno politički prostori zapadne Bijele Hrvatske i istočne Crvene Hrvatske ili Antsko carstvo. Po ranoslavenskim arheonalazima zidanih temelja uglavnom iz poljodjelskih seljačkih naselja, vidljive su primitivne zemunice i skromne jednodjelne kućice bez pregrada s prastarim ognjištem, ogradjenim suhozidom u jednom kutu zajedničke kuće. Veće i složenije zidane zgrade tada su tek iznimno nadjene, samo u karpatskim gradinama ('gorodišća') koje se pripisuju doseljenim Iranohrvatima (GRALJUK 1997), a prate ih većinom orientalni arheonalazi Penkovske kulture s iranoidnim priborom, konjaničkim ostrugama, metalnim ukrasima itd.
Hipoteze i domišljanja o Praslavenima :
Dok su podrijetlo većine inih etnoskupina u Europi uglavnom odredjivali historiografi, pa arheolozi, antropolozi i tek onda jezikoslovci, paradoksalno je da su o starosti i smještaju Praslavena uglavnom odlučivali samo jezikoslovci, dok su ini nejezični pokazatelji koji s tim nisu u skladu, većinom zanemareni ili odbačeni. Zbog takva neubičajenog i jednostranog pristupa o podrijetlu, starosti i ranom razvitku Slavena su nastale bar dijelom dvojbene i manjeviše nestvarne predočbe, koje su nerijetko tek zanimljivi pokusi intelektualnih domišljanja bez historiografske, arheološke ni antropološke podloge. Osobito u novije doba su već niz slavista (manjeviše bezuspješno) nastojali zbog izostanka izravne dokumentacije, uglavnom jezičnim domišljanjem i poredbenim ekstrapolacijama izvesti bar neko moguće podijetlo Praslavena: npr. ABAJTY 1965, LEHR-SPRAVINSKY 1965, VANA 1970, GIMBUTAS 1971, WERNER 1971, BIRNBAUM 1971, 1987, 1988, TRUBAČEV 1974, 1980, 1982, 1985, 1991, BARAN 1978, SEDOV 1979, PENJAK 1980, IVANOV i TOPOROV 1980, FELAWKA 1997, BERNSTEIN i sur. 1998, ...itd. Njihove su prosudbe o mogućim Praslavenima vrlo raznolike i kontroverzne, pa većinom još nema ni približnog ukupnog slaganja glede starosti i pradomovine izvornih ranih Slavena.
Sve dosad je čak i samo ime Slavena ostalo prilično nejasnog postanka i unatoč raznolikim etimologijskim domišljanjima, još uvijek nema većinski priznate ni razložne objasnidbe slavenskog etnonima. Neki od predlaganih i dijelom neprihvaćenih izvoda su npr. slavenski "slava", pa "slovo" (riječ) ili antičko-romanski sclavus (sluga-rob) itd. (GIMBUTAS 1971). Starost postanka Praslavena se kod raznih auktora pomiče u najširem rasponu, od kasnoga 3. st. n.e., pa dvostruko ranije sve do II. tisućljeća p.n.e. Takodjer i glede iskonske pradomovine ranih Slavena dosad još nema ni približnog slaganja, pa početno ishodište prvih Slavena razni auktori uzastopce premještaju na širokim europskim prostorima, od Panonije do Baltika i istočnije do Urala ili Kaspijskog mora, a zamalo svaki predlagač samouvjereno nas uvjerava da je baš on u pravu, dok su ini pogrješni i neprihvatljivi. Zbog izostanka suvislih ranijih podataka, tu preostaje široko polje poluznanstvenoj mašti i većinom sve zaršava u ideološkom nadmudrivanju i verbalnim akrobacijama bez sigurnih rezultata.
Za razliku od spomenutih slavista, koji barem daju manjeviše vjerojatne ili barem moguće prijedloge, dio "hrabrijih" istraživača (i nestrpljivih amatera) u nedostatku suvislih podataka prije srednjega vijeka, iznose razne bizarne prijedloge kojima uljepšavaju navodno "slavnu" prapovijest najranijih Slavena, pa u hipotetske Praslavene pribrajaju čak i poznate antičke civilizacije. Tako bi po nekim auktorima Praslaveni trebali biti npr. rani talianski Veneti (Matej BOR, LENČEK 1990, GRAFENAUER 1990), pa Etruščani (BELOT i REBEC 1984, PAVLOVIĆ 1994, STOJKO 1998), Retoromani (PAVLOVIĆ 1994), itd. Za navodne pokazatelje se uglavnom zlorabe malobrojne slične riječi izmedju ovih poželjnih jezika i puno kasnijih Slavena, iako je takva etimologija poprilično rastezljiva i maglovita podloga za izvodjenje etnogeneze. Premda su neke posredne srodnosti moguće (osobito glede Retoromana što dijelom potvrdjuje i antropologija), danas je uglavnom sigurno da spomenuti stari narodi nisu bili izvorni Praslaveni. Zasad ipak ostaje jasna činjenica, da prije 4.st. n.e. još uvijek nema poznatog antičkog plemena niti ranijeg etnonima, koji bi se mogao sigurno i višedisciplinarno dokazati kao neki stariji predak ili barem bliži raniji srodnik kasnijih srednjovjekih Slavena.
Konglomerat Skita, Kelta, Balta, Ugrofina :
Da dosad nema tog novijeg i srednjovjekog zajedništva po bliskim slavenskim jezicima, ine maglovite sličnosti u predkršćanskoj pravjeri i dijelu zajedničkog folklora bile bi još posve nedovoljne za suvislo povezivanje Slavena i zasad još uvijek hipotetsko izvodjenje njihova zajedničkog podrijetla. Izuzev sličnosti jezika, ini nejezični pokazatelji starih slavenskih etnokultura više nas upućuju na postanak srednjovjekih Slavena iz heterogenog antropokulturnog konglomerata raznolikih antičkih plemena, koja su govorno povezana i slavizirana možda tek krajem antike ili početkom srednjeg vijeka. Danas je osobito izrazita antropo-demografska heterogenost Slavena u više biofizičkih tipova (GOEHRKE & KÄLIN 1992) i raznih biogenetskih grupa. Ove razlike ideologizirani panslavisti zanemaruju ili svjesno odbacuju, ali nam antropologija ipak objektivno i neizbježno potvrdjuje da su ti rani Praslaveni već morali biti prostorno razdvojeni na više posebnih antičkih populacija bez medjusobnih spolnih i inih kontakata.
Više starih grčkih i rimskih pisaca (HERMANN 1988-1992, GINDLIN et al. 1991) na budućem slavenskom ozemlju oko Karpata ili šire u iztočnoj Europi, spominju niz antičkih plemena ili etnoskupina koje tu prostorno predhode srednjovjekim Slavenima. To su osobito istočnoeuropski Skiti (grč. Skythoi - lat. Scythae), Sarmati (Sauromátai - Sarmatae), Veneti (Ouenédai - Venethae), Panonci (Pannones), Skoloti (Scolotae), pa još Budini, Neuri i slični, koje najviše spominju npr. HERODOT (Historiai I - VI), PTOLEMEJ (Geographiké Hyphégesis), TACITUS (Germania), STRABON (Geographiké), itd. Zasad je gotovo jedina moguća njihova veza sa Slavenima što su ovi ranije živjeli na budućem slavenskom prostoru, a to je još nedovoljan i vrlo nesiguran pokazatelj. Uz izostanak inih suvislih dokaza, noviji panslavisti pokušavaju nas uvjeriti uglavnom verbalnim domišljanjima, kako bi ta antička plemena trebala biti slavenski pretci tj. ustvari antički Praslaveni. Iz njihovih izvornih opisa antičkih auktora ipak slijedi da su to bila još vrlo raznolika antička plemena, većinom s posebnim etnokulturama (i vjerojatno različnim govorima), pa ih je tada još teško i dvojbeno povezivati skupa kao Praslavene. Ipak je vjerojatno da su ta antička plemena bar dijelom antropo-demografski pretci budućih Slavena, koja tada još jezično ne pripadaju slavenskoj etnogrupi, pa ih je bar zasad ispravnije nazvati "Predslavenima".
Dakle iz svih dostupnih pokazatelja, povijestnih, jezičnih i inih, može se zaključiti kako su rani srednjovjeki Slaveni podrijetlom najvjerojatnije još bili heterogeni antropokulturni konglomerat pretežno od antičkih Skita, Kelta, Balta i Ugrofina, koji su naknadno zbliženi i slavizirani do kraja antike, a tek početkom srednjeg vijeka pojavljuju se povezani u zajedničke Slavene. Predloženi antički Praslaveni su vjerojatno tek privlačan lingvistički eksperiment, koji zasad većinom nema ine materialne, historiografske, arheološke, ni antropološke podloge izvan jezikoslovlja. Druga je mogućnost da su neki raniji jezični Praslaveni ipak postojali, ali tada oni u antici jamačno još nisu bili u srednjoj ni iztočnoj Europi, nego drugdje u sjevernoj Europi ili istočnije u Sibiru, pa su se tek naknadno od kraja antike doselili na kasnije slavensko ozemlje i tu asimilacijom slavizirali ranije antičke starosjeditelje - za što zasad još nema suvislih pokazatelja. Po mogućem antičkom etnoplemenskom naslijedju prije slaviziranja, većina je kasnijih slavenskih naroda vjerojatno starija od zajedničke slavenske skupine i njihove bi posebne etnokulture bile bar dijelom ranijega antičkog podrijetla.
Uloga Hrvata medju Praslavenima :
Za vodeću političku ulogu Hrvata medju ranim Slavenima su znakoviti tekstovi starih kronika i novijih slavenskih povijestnika o početnoj važnosti Bijelih Hrvata. Tako poljski kardinal HOSIUS (1558) naglašava da je hrvatski "lingua madre" (jezik majka) mnogih slavenskih jezika (GRACIOTTI 1979). Važnost Bijele Hrvatske za rano oblikovanje Češke i Poljske po zajedničkim pučkim "legedama o Čehu, Lehu i Rusu", ističu stari češki ljetopisci Dalimil i Kozmas, pa noviji češki historičar F. Palacky i poljski E. Zernicky-Szeliga, a potom takodjer ruski povjestnik G. Vernadsky i ukrajinski E. Paščenko, itd. Na drugoj strani, takodjer i rani arapski putopisci po Europi ističu presudnu i vodeću ulogu starih Hrvata u ranim slavenskim državama od Karpata do Ukrajine i Jadrana, npr. Al-Bekri, Al-Gjarmi, Ibn-Dasta, Ibn-Jaqub, Khudad Al-Alam, itd. Svi dostupni historiografski, arheološki i etnokulturni pokazatelji upućuju nas da su rani Iranohrvati još početkom srednjega vijeka imali vrlo presudnu ulogu ne samo u društvenoj i političkoj ustrojbi ranih Slavena, nego i kao kulturnopolitički "piemont", oko kojega su se tek okupili ti prvi Slaveni. Ranije još etnički nedefinirana istočnoeuropska plemena antičkih Indoeuropljana, pa Balta, Kelta, Skita i Panonaca su po prvi puta uspostavila kulturno-političko i možda jezično zajedništvo u ranomu Antskom Carstvu oko Velike Hrvatske od 4.- 6. st. i potom zapadnije duž Karpata oko Bijele Hrvatske od 6.- 9. st.
To su bile prve poznate države sa značajnim slavenskim udjelom, koje su nastale i razvile se pod ranim pokroviteljstvom vladajućeg sloja naprednijih Iranohrvata. Ovi su ranim Slavenima iz željeznog doba bar dijelom prenesli elemente antičkih civilizacija iz Starog iztoka i time bitno utjecali na kasnije slavenske etnokulture i jezike. Da nisu antički Iranohrvati stigli u Ukrajinu i potom duž Karpata do Češke, niz slavenskih etnokultura bi danas sigurno drugačije izgledale i kasnije bi se razvile, a možda ne bi ni bilo ranoga kulturno-jezičnog zajedništva srednjovjekih Slavena. To potvrdjuje skoro polovica svih današnjih slavenskih država koje su pravno-politički nasljednici državnih tvorba što su ih u ranomu srednjem vijeku prvotno utemeljili antički Iranohrvati : Slovačka i Ukrajina (od Crvene Hrvatske-Antskog carstva), Poljska i Češka (od Bijele Hrvatske), Slovenija (od hrvatske Karantanije antičkog plemena Korušaki), današnja Hrvatska, pa Bosna i Hercegovina (od Kraljevstva Kotromanića) i Crna Gora (od Crvene Hrvatske ili Duklje pod katoličkim Petrislavićima i Balšićima). Premda većina ranih Slavena nakon željeznog doba nisu izravno prošli kroz antičku civilizaciju, ipak su baš posredstvom vodećih Iranohrvata postali bar dijelom baštinicima visokih klasičnih i prapovjestnih civilizacija iz Starog iztoka.
Iranohrvati - piemont slavenskog zajedništva :
Prije i u doba prvih spomena Slavena, rani Hrvati po dostupnim podatcima su doduše već bili bočni susjedi Slavenima, ali ih tadanji pisci u V. i VI. st. na sjeveru Crnoga mora uz Krim i Azov izrijekom još navode kao poseban neslavenski narod iranoarijskog tipa: tako npr. OROSIUS Presbyter (419. n.e.) spominje narod Horites, a ZACHARIAS Rhetor (god. 559) na semitskom narod Hrwts, itd. Zato su jamačno bar ovi južni primorski Iranohrvati u ranoj Crvenoj Hrvatskoj uz Crno more ostali neslavenski još u 5.i 6. st. (iako možda s nekim manjim primjesama slavenskih susjeda). Zato kod tih južnih Hrvata-praikavaca kasna slavizacija počinje tek pri selidbama, krajem 6. i u 7. st., a dovršava se kasno na Jadranu miješanjem sa Slavenima nakon doselidbe. Naprotiv kod sjevernijih kopnenih Hrvata-prakajkavaca, koji su već izprva u bližem dodiru sa Slavenima, slavizacija počinje ranije bar od 5. st. Takodjer i vikinški putnici OCHTERE, WULFSTAN i SIGURD, koji su od 8.st. plovili ruskim rijekama od Baltika do Crnog mora, navode zemlju Krowataland (Hrvatska) i uz nju ranohrvatska plemena Likkawiki, Kardariki, Radamiki, Drogowiki i ina, kojih prastari azijski patronimi očito ni tad još nisu bili posve slavizirani. U srednjovjekim slavenskim izvorima na ruskom i poljskom je ova ranija Crvena Hrvatska u Ukrajini ostavila tragove do 12. st. u etnonimima Horvaty, Russiae Carvati, Rothe Krobathen, Czerwen Russy i slično.
Velika ili Crvena Hrvatska u Ukrajini i Moldovi (KROCH 1994, MAYOROV 2006) postoji od god. 374.- 602. pod Antskom dinastijom, gdje su najmoćniji vladari u 6.st. bili antski carevi Piregast, Ardagast i Dauritije, koji još nose izrazito neslavenska tj. iranogermanska imena. Tek pod tim carevima počinje po bizantskim izvorima, koji ovo carstvo nazivaju "he Megale Skythia", oko južne Crvene Hrvatske sa sjevera naseljavanje Slavena, pa tako nastaje prostrano Antsko carstvo, koje je prva u povijesti poznata država sa značajnim udjelom Slavena. Ovaj Antski savez zajedno s vazalnim Slavenima za najjačeg cara Ardagasta pruža se od današnje Moskve sve do Silistre na Dunavu, pa je to onda bila najprostranija država u Europi. Tu su indoarijski Anti i južni Iranohrvati-praikavci bili vladajući sloj ratnika i stočara, dok su doseljeni Slaveni poljodjelci na selima. Ova država propada nakon napada nomadskih Avara, koji su u zasjedi god. 602. ubili posljednjega antskog kralja Mezamira.
Potom se južni primorski Hrvati-praikavci iz Crnoga mora većinom sele preko Balkana izravno na Jadran bar dijelom i morskim putom : Tada ranohrvatska flota pod vodstvom našeg admirala Mariana Khadzona (Marjan Kačić) plovi spram Sredozemlja i prvo u savezu s predzadnjim perzijskim carom Khosravom II. (591-628) neuspješno napada Carigrad, pa se dio pomorskih Hrvata naseljuje na Kreti i Peloponezu, potom napadaju južnu Italiju (Sipont). Napokon se u 7. st. većinom naseljuju na otocima i primorju iztočnog Jadrana, gdje od njih potječu kasniji ikavski i čakavski Hrvati u Istri, Kvarneru, Dalmaciji i Hercegovini. Najnoviji nalazi naše glagoljice u Americi od 7. - 14.st. (61 ploča u Paragvaju i 2 u Brazilu) i šahovnice na Andama upućuju, da je manji dio avanturističkih Hrvata-praikavaca možda odmah dalje produžio morem na zapad, preko Sredozemlja i Atlantika sve do Južne Amerike.
Zapadna Bijela Hrvatska oko Karpata se razvija i širi kasnije od ukrajinske Crvene Hrvatske, dijelom i zato što nakon odselidbe većine južnih Iranohrvata iz Crnog mora, u nju ulaze preostali Crveni Hrvati u Galiciji i Bukovini, od kojih možda potječu danas arhaični ikavski kajkavci. U karpatskoj Bijeloj Hrvatskoj vladajući sloj čine slavizirani Hrvati-prakajkavci, a seljačko radno pučanstvo su slavenski Wendi. Sjeverni prakajkavci od 4. - 6. st. iz antičke Ukrajine postupno sele uzduž Karpata i tu stvaraju srednjovjeku Bijelu Hrvatsku, gdje kroničar FLODOARD (894. - 966.) navodi da vladaju sarmatski kraljevi jakobitske vjere, koju za vladare Bijele Hrvatske još navodi IBN-JAKUB (Codex Landberg 33, 1937). U toj karpatskoj državi su prakajkavci već posve okruženi i izmiješani sa Slavenima tj. uglavnom slavizirani prije glavne selidbe na jug u Panoniju do 8. st. Karpatska Hrvatska dostiže najveći obseg pod carem Samom (623 - 658), kada obuhvaća veći dio Karpata i Panonije, od Sudeta i Galicije do istočnih Alpa i Save na jugu (KUNSTMANN 1984, BECHICKY 1986, BOBA 1987, GRALJUK 1997).
Nakon najveće Crvene Hrvatske (Antskog carstva) u 6. st. i Bijele Hrvatske u 7.st., karpatski Hrvati postupno gube dominantni utjecaj medju okolnim Slavenima, pa odonda već nastaju prvo vazalne i potom nezavisne države Čeha, Poljaka i Rusa s vlastitim narodnim dinastijama. Istodobno s propadanjem Bijele Hrvatske, znatan dio karpatskih Hrvata-prakajkavaca oko 8. st. odlazi kroz Panoniju na jug, gdje stvaraju Panonsku Hrvatsku ili Slovinje (srednjovjeki naziv). Potom zbog navale Avara Hrvati gube Panoniju, izdvajaju se kneževine Moravska i Karantanija, pa preostaje tek manja Bijela Hrvatska oko Karpata, gdje potom vlada zadnja sjevernohrvatska dinastija Slavnikovići. Oni propadaju u 10. st., kada 955. ostatak Crvene Hrvatske na istoku osvaja poljska dinastija Piastowiči, pa 987. poljski vladar Mieszko zauzima i zapadni Bijelu Hrvatsku, potom 992. ruski knez Vladimir preotima Crvenu Hrvatsku koja tada postaje "Crvena Rusija", a dne 28. 9. 995. češki kralj Boleslav I. osvaja i razara hrvatsku prijestolnicu Libice i sve završava masovnim slavenskim pokoljem Bijelih Hrvata 995. Nakon toga desetkovani Hrvati oko Karpata već gube značajniji utjecaj i kao naša politička tvorba u Europi preostaje još samo južna Hrvatska pod Trpimirovićima uz Jadran. Slični slavenski pokolji Hrvata nastavljaju se do danas i osobito u nedavnoj Jugoslaviji, pa su objektivno kroz dosadanje tisućljeće mnogostruko više Hrvata već uništila "slavenska braća", negoli tzv. germanski i talijanski neprijatelji.
Veze praslavenskog i ranohrvatskog jezika :
Ideološka dogma jugoslavenske lingvistike i dijelom cijele slavistike je kako se hrvatski kao neki noviji polujezik ili inačica razvio iz ranijega "hrvatskosrpskog", a ovaj iz starijeg južnoslavenskog, koji je nastao preko srednjovjekog staroslavenskog iz hipotetskog ranoga praslavenskog. U ideopolitičkoj vjeri jugoslavista, ova se idealizirana shema većinom oslanja na umjetni hibridni "vukopis" nametnut silom u bivšoj Jugoslaviji, ali ima slabu podlogu u prvotnim pučkim dialektima Hrvata i pogotovo ne u srednjovjekim tekstovima pisanim hrvatskom glagoljicom. Novije poredbe dosad zanemarenih reliktnih pradialekata (LOVRIĆ i MILEKOVIĆ 1999) u Hrvatskoj i Bosni jasno nam pokazuju, da se protivno očekivanju slavista o ranijoj srodnosti, ovi oštro razlikuju od iztočnih srpskih govora s kojima imaju tek po 4% - 11% zajedničkih sličnih riječi. Medju našim reliktnim govorima su za medjuodnose ranohrvatskog i praslavenskog jezika osobito znakovita iduća tri starohrvatska pradialekta :
a) Baegnjunska prakajkavica u sjevernom Zagorju (oko gornje Bednje, Jesenja i Trakoščana) je najarhaičniji živi govor na hrvatskom kopnu (izvan primorja), kao izravni nasljednik karpatskih prakajkavaca iz srednjovjeke Bijele Hrvatske.
b) Brajska besyda na zapadu gorja Ćićarija iznad Buzeta u Istri je kod nas medju živim pučkim govorima još razmjerno najbliža staroslavenskom jeziku kao i govoru današnjih Rusina na iztočnim Karpatima, pa ima očuvan niz praslavenskih arhaizama u glasovima i leksiku, rjedjih ili nepoznatih u većini južnoslavenskih govora.
c) Gan-Veyan iz nutarnih sela na otoku Krku (Batomaal, Šuraye, itd.) je dosad izrazito najarhaičniji ranohrvatski pradialekt i vjerojatno je razmjerno najbliži kasnoantičkom javnom govoru ranohrvatske vladajuće elite iz Velike Hrvatske (Velikaya Horvatiya) od 4.- 6. stoljeća u Ukrajini. Zbog niza indoiranskih i akadosumerskih arhaizama u 19% svoga poluslavenskog rječnika, bar dijelom je još arhaičniji od praslavenskoga i očito povezuje mimo Slavena, starohrvatski izravno s ranoperzijskim i indovedskim samskritom. Zato naš prastari veyski govor sadrži još ranije indovedske glasove uglavnom nepoznate kod inih Slavena: bj (= vedsko bh), tj (vedsko th), sc (vedsko sk), kh (isto vedski) i slične, a očuvao je u glagolima stare orientalne oblike optativ i necesativ, kao i redovni imenski član sey (= the, der). Spomenute značajke su većinom nepoznate kod inih Slavena, pa je zato Gan-Veyan nemoguće izvesti iz praslavenskoga (ali je naprotiv moguć baš obratan izvod). Spram srbijanskog je ovaj ranohrvatski pradialekt drastično različit, pa u veyskom leksiku ima tek 4% zajedničkih sličnih riječi, kao očiti dokaz da razvitak starohrvatskog jezika nema bližih veza sa srbijanskim, niti s navodnim "srpskohrvatskim" ili hipotetskim 'južnoslavenskim'.
Osim toga, na srednjovjekom prostoru Bijele + Crvene Hrvatske su duž Karpata od Brna pa do Černovica, sve do danas unutar slavenskog mjestopisa još očuvani brojni indoiranski arhaizmi srednjovjeke toponimije orientalnoga neslavenskog podrijetla i uz njih niz toponima na osnovici etnonima Hrvat. Sav taj stari mjestopis upućuje na opseg karpatske Velike Hrvatske prije 10. st. i ranije najgušće naseljavanje Iranohrvata osobito u Slovačkoj i Galiciji (BAUER et al. 1993, KROCH 1994, GRALJUK 1997). Pri ranoj doselidbi Iranohrvata u Ukrajinu i duž Karpata, počelo je uzajamno jezično prožimanje : nisu se samo Hrvati jezično slavizirali, nego su i rani Slaveni preko Hrvata bar dijelom jezično iranizirani preslojavanjem wendskih, antskih i inih domaćih govora u različitim regionalnim omjerima. Krajem antike i u ranomu srednjem vijeku od 4.- 7. st. je ranohrvatski jezik Iranohrvata medju mnogim Slavenima, paralelno s pučkim praslavenskim, vjerojatno bio elitni govor društvene nadgradnje tj. lingua franca istočne Europe, poput starogrčkoga u antičkom Sredozemlju, ili engleskoga u suvremenom svijetu.
Pritom su tijekom toga ranog hrvatsko-slavenskog suživota jamačno postojale dvije uzastopne faze njihova medjudjelovanja. U prvoj najranijoj fazi negdje od 4.- 6. st. dok su još Iranohrvati bili vodeće plemstvo medju Praslavenima, najjači je bio početni utjecaj elitnoga ranohrvatskog na ine Praslavene u smjeru njihova kulturno-jezičnog zajedništva. Kada su potom zbog geopolitičkih, društvenih i vjerskih promjena od 7. - 9. st. Hrvati već izgubili tu dominantnu ulogu, tada je prevladala slavizacija samih Hrvata u većinskom slavenskom okružju. Dio kasnijega zajedničkog leksika sličnih slavensko-indoiranskih riječi možda je većinom stigao medju Slavene ranim posredstvom Iranohrvata. Izim toga, zbog dominantne uloge ranih Hrvata, podložni Praslaveni su od početka mogli preuzeti i niz prestižnih hrvatskih riječi (kroatizama), koji su potom postali dio zajedničkoga ranoslavenskog leksika, pa su danas proglašene praslavenskima: ustvari su to bar dijelom ranohrvatski relikti posudjeni kod inih Slavena.
Stoga je u prvotnoj fazi slavenskog razvitka prije srednjovjeke odselidbe, ranohrvatski jezik (harwatje) u Antskom carstvu i potom osobito u karpatskoj Bijeloj Hrvatskoj mogao izvršiti presudni utjecaj na razvojne smjerove i zajedništvo većine slavenskih jezika, jer je taj ranohrvatski bio paralelan i istodoban već s praslavenskim, a po indoiranskom podrijetlu možda i stariji od ovoga. Zato nije izključeno da je baš taj dominantni utjecaj prestižnoga ranohrvatskog imao bitnu ulogu u jezičnom povezivanju heterogenog plemenskog konglomerata ranih Slavena od 4. - 7. st. i u stvaranju njihova kulturno-jezičnog zajedništva u srednjem vijeku. Zato dosadanje razlike slavenskih jezika možda i nisu sve kasnije novotvorine slavenskog raslojavanja, nego mogu bar dijelom biti reliktni odrazi raznolikih govora predaka - antičkih predslavenskih plemena, potom preslojenih i povezanih upravnim ranohrvatskim jezikom vladajućih Iranohrvata. Sve to može postati novim zanimljivim pristupom za slavensku filologiju i etimologiju.
Hrvati i ćirilometodski utjecaj :
Znakovito je da važnost Iranohrvata kao društveno-gospodarske elite na ine Slavene opada osobito od 9. st., istodobno s kršćansko-prosvjetiteljskim misijama Sv. Ćirila i Metoda medju Slavenima. Iako je na smanjenu ulogu karpatskih Iranohrvata bitan kratkoročni utjecaj imala njihova djelomična odselidba na jugozapad spram Jadrana, važan uzrok promjena uloge uvjetovao je i rast okolnih čeških, poljskih i rusinskih država, prvo kao iranohrvatskih vazala negdje do 7/8. st. i potom kao posebnih konkurentnih država s vlastitim kršćansko-slavenskim dinastijama, koje su u 10. st. zajedno uništile i napokon medjusobno podijelile Bijelu Hrvatsku. Uz geostrateške i razvojno-političke razloge, u toj smjeni su važnu ulogu odigrale i društveno-kulturne reforme medju Slavenima, gdje su ključni poticaj bile vjersko-prosvjetne misije Ćirila i Metoda.
Prije su do 8. st. kulturno-politički predvodnici medju karpatskim Slavenima većinom bili mazdaistički ili arianski (jakobitski) Iranohrvati, kao plemićka elita medju pretežno poganskim Praslavenima. Njihova društvena i državotvorna uloga počinje opadati od ćirilometodskog pokrštenja slavenskog pučanstva, koje od 9. st. postupno dobiva nove idejno-društvene predvodnike u kršćanskom svećenstvu. Stoga Ćiril i Metod s učenicima nisu medju starim Slavenima odigrali samo vjersko-prosvjetnu ulogu, nego su posredno unesli i društveno-političke promjene. Iako o tomu dosad još nema podrobnih istraživanja, postoje pokazatelji kako je oko Karpata i Bijele Hrvatske, izmedju dotad vodećih predkršćanskih Iranohrvata i novopokrštenih Slavena pod vodstvom kršćanskog svećenstva jamačno došlo bar do djelomičnog antagonizma pri ovoj smjeni društveno-idejnih i potom političko-gospodarskih utjecaja.
Vjerojatno su kasniji odraz toga početnog društveno-idejnog antagonizma potom bili oštri vjerski sukobi u Češkoj, a slično i južnije u Kraljevini Hrvatskoj izmedu glagoljaša i latinaša, pa možda i u Bosni oko bogumila. Povrh toga su ove ćirilometodske misije medju Slavene unesle i bitne jezične promjene, jer je prije njih elitnu ulogu u društvenoj nadgradnji većine karpatskih Slavena imao ranohrvatski. Potom su pri pokrštenju od 9. st. Ćiril, Metod i njihovi učenici proširili medju Slavene kao zajednički vjerski jezik srednjovjeki crkvenoslavenski u makedonskoj inačici. Zato od 9. st. preko pokrštenja i uloge svećenstva postupno u srednjem vijeku crkveni staroslavenski postaje novim elitnim jezikom medju Slavenima, umjesto prijašnjega ranohrvatskog. Zato uz opću pozitivnu ulogu, koju su medju Slavenima imali Ćiril i Metod zbog širenja pučke prosvjete i opismenjavanja, za karpatske Iranohrvate je uloga njihovih misija bar dijelom završila negativno, jer su potom izgubili ne samo prvotni društveno-idejni utjecaj slavenskih predvodnika, nego je u slavenskoj javnosti uglavnom napušten njihov elitni ranohrvatski jezik i postupno kroz vjeru zamijenjen pučkim staroslavenskim. Nakon toga ranohrvatski je većinom ograničen kao nacionalni jezik srednjovjekih Hrvata i potom se pojačano slavizira, pa prelazi u srednjovjeki starohrvatski, kakav većinom poznajemo iz kasnijih glagoljičnih tekstova.
Zaključak : Slaveni i potreba nove sinteze :
Ako jedinstveni antički Praslaveni još nisu postojali, doseljeni su Iranohrvati medju Slavenima imali glavnu ulogu ranoslavenskog kulturnopolitičkog piemonta u povezivanju antičkog konglomerata heterogenih plemena na budućem slavenskom ozemlju oko Karpata u iztočnoj Europi. U tom se slučaju na razvitak slavenskih jezika i etnokultura ne bi mogao primjeniti jednostavni divergentni model vremenskog razdvajanja kao npr. za stare Germane, nego bi tu bolji i produktivniji uzor bile romanske etnokulture i jezici : Prvotne prapovijestne narode Sredozemlja je najprije u antici preslojila i povezala zajednička rimska civilizacija i latinski jezik od 1.- 4. st. Potom su od srednjeg vijeka ove sredozemne etnokulure opet divergirale, a njihove su razlike dijelom ipak reliktno naslijedje iz ranomediteranskih etnoplemenskih osobitosti prije Rimskoga Carstva, pa su tako i mnogi slavenski narodi zapravo stariji od skupnih Slavena. Sličan razvojni put bio bi dosta razložan za antička istočnoeuropska plemena, koja su u ranomu srednjem vijeku od 4.- 8. st. preslojili i povezali doseljeni Iranohrvati, a nakon odselidbe većine Hrvata na Jadran se ti ujedinjeni Slaveni oko Karpata politički, kulturno i jezično opet razilaze do danas. Stoga su romanski narodi u Sredozemlju imali svoj kulturnopolitički "melting-pot" u Rimskom carstvu, a slavenski narodi potom u Antskom carstvu i Velikoj Hrvatskoj (4.-8. st.).
Iako je slavistika u 19. stoljeću začeta kao ozbiljna poredbena znanost, kroz 20. st. je ona nažalost, u složenim imperialnim državama poput Sovjetskog Saveza i bivše Jugoslavije, dijelom prerasla u ideopolitičku religiju sveslavenstva (panslavizam) za opravdanje poretka tih država. Njezine su istraživačke postavke zbog velerusizma i velesrbstva u tim zemljama dijelom izkrivljene i zlorabljene za dnevnopolitičke svrhe, a baš to je možda i najviše utjecalo na usporavanje i dijelomični etnogenetski neuspjeh slavenskih istraživanja. Da bi se to uspješno ostvarilo, nužno je potrebito zaboraviti i ukloniti zastarjeli ideopolitički dogmatizam i nataložene medjuslavenske animozitete. Zato je neizbježna potreba da se ideološki politizirana slavistika vrati na objektivna znanstvena načela nepristranih istraživanja bez obzira na uvriježene ideološke predrasude.
U tom pogledu bi mogli puno pomoći novi neopterećeni pristupi i širje proučavanje neiskorištenih mogućnosti, kao što je spomenuti model srednjovjekog kulturnojezičnog povezivanja heterogenih antičkih plemena, uz moguće indoiranske utjecaje staroistočne kulture preko doseljenih Iranohrvata. Zato poredbeno proučavanje ranih hrvatsko-iranskih veza nije važno i poželjno samo za Hrvate, nego manjeviše za većinu inih slavenskih naroda i rani razvitak njihovih etnokultura, na što jasno upućuju najnovije poredbene analize MAYOROVa u dalekosežnoj monografiji Velikaya Horvatiya (2006). Stoga se posredstvom tih starih iranohrvatskih veza trebaju ubuduće očekivati značajni opći nalazi koji mogu biti važni za svekoliko slavenstvo. Iz toga opet logično slijedi, da načelno ne postoji bitna protivnost izmedju slavističkih i iranističkih istraživanja, jer se ona mogu komplementarno nadopunjavati i biti uzajamno koristna za obostrani pomak novih dalekosežnih spoznaja o Praslavenima, ali i ranim Hrvatima.
Izvori :
- ABAJTY, V. 1965 : Skifo-evropeyskie izoglossy na styke vostoka i zapada. Izdateljstvo Nauka, Moskva.
- AL-BEKRI, A.A. 1878 : Izvestija Al-Bekri i drugih avtorov o Rusy i Slavjanah. (ed. A. Kunik i W. Rosen), tom I, Sankt-Peterburg.
- BARAN, V.D. (ed.) 1978 : Problemy etnogeneza Slavjan. Kijev.
- BECHICKI, J. 1986 : Wokol problematyki etnogenezy Bialej Chorwacji. Pamietnik Slowianski 36/37 (87): 247-257.
- BERLOT, A.& REBEC, I. 1984 : So bili Etruščani Slovani? Založba Lipa, 261 str., Ljubljana.
- BERNSTEIN, J.& al. 1998 : Early Slav history. Deja news, December 98.
- BIRNBAUM, H. 1973 : The original homeland of the Slavs, and problem of early Slavic linguistic contacts. Journal of Indo-European studies, 1: 407 - 421.
- BIRNBAUM, H.& MERRIL, P. 1987 : Praslavjanskij jazyk, dostiženija i problemy v ego rekonstrukcii, I - III. Progress, Moskva.
- BIRNBAUM, H. 1988 : Auf der Suche der Ursprüngen der Slaven. Ars Philologica Slavica (ed. O. Sagner), p. 29 - 42, München.
- BOBA, I. 1987 : Novi pogledi na povijest Moravije (preispitivanje povijesnih izvora o Moravskoj, Sventopolku i Sv. braći Ćirilu i Metodu). Crkva u svijetu.
- CHOPROVSKY, B. (ed.) 1979 : Rapports du 3e Congres international d' archeologie slave. Bratislava, vol. I - II.
- ČUBRATIJ, M. 1965 : De historia christianitatis in antiqua Ucraina a primis exordiis. Romae.
- FELAWKA, L. 1997 : Who are the Slavs? Deja news. March 97.
- FERLUGA, J.& al. 1982 : Glossar für frühmittelalterlichen Geschichte im östlichen Europa. F.Steiner, Wiesbaden, 150 p.
- FLODOARD, 894 - 966 : Annales, vol. I - II. ed. G.H. Pertz, Hannoverae.
- GIMBUTAS, A. 1971 : The Slavs. Thames and Hudson, London.
- GINDLIN, L.A.& al. 1991 : Corpus testimoniorum vetustissimorum ad historiam Slavicam pertinentium (Svod drevnejših pismennih izvestij o Slavjanah), vol. I. Akademija Nauk, Moskva, 472 str.
- GOEHRKE, C.& KÄLIN, U. 1992 : Frühzeit der Ostslawentums. Wissenschaftlische Buchgesellschaft, Darmstadt, 273 p.
- GRACIOTTI, S. 1979 : Mišljenje Poljaka Hozija (1558.) o upotrebi slavenskoga narodnoga jezika. Zbornik Kačić, 11: 205-216, Split.
- GRAFENAUER, B. 1990 : O Venetih in nastanku Slovencev. Glasilo Slovenskega arheološkega društva, 10: 36-51, Ljubljana.
- GRALJUK, B. 1997 : Bijela ili Velika (zakarpatska) Hrvatska. Hrvatski iseljenički zbornik 97: 366-378, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb.
- GRŽETIĆ, N. 1990 : Mythologia comparativa Slavorum (O vjeri starih Slovjena prema pravjeri Arijaca i Prasemita, na temelju starih hronista, narodnih običaja, starih pjesama, mjestnoga i obiteljskog nazivlja). Mostar, 23 + 217 str.
- HENSEL, N.W. 1988 : Polska starozytna. Zaklad Ossolineum, Wroclaw, 233 str.
- HERMANN, J. 1988-1992 : Griechische und lateinische Quellen zur Frühgeschichte Mitteleuropas (bis zur Mitte des I. Jahrtausends u.Z.), Band I.-IV. Akad. Verlag, Berlin.
- HERODOTOS: Historiai, vol. I - VI. Hrvatski prijevod : Povijest, knj. I.- II, Matica Hrvatska 19 + 315 str., Zagreb 1887-1888.
- HOSIUS, S. 1558: De sacro vernaculo (in S. Graciotti, Kačić 11, Split 1979).
- IBN-DASTA, 1869 : Izvestya o Chazarah, Bursatah, Bolgarah, Madjarah i Slavjanah Ibn-Dasta. Sankt-Peterburg, ed. D. Chwolson.
- IVANOV, V.V.& TOPOROV, V.N. 1980 : O drevnih slavjanskih etnonimah (osnovnie problemy i perspektivy). Sbornik Slavjanskie drevnosti (etnogenez), str. 11-45, Naukova Dumka, Kiev.
- KLAIĆ, V. 1927: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija. Hrvatsko kolo 7: 112-134, Zagreb.
- KOSTRZEWSKY, J.& TADEUSZ, S. 1964 : Iranskie elementy w kulturie slowianskie. Slownik starožitnošci slowianskich, II/2: 290 - 291, Ossolineum, Warszawa-Krakow.
- KOWALENKO, W.& al. 1961-1964 : Slownik starožitnošci slowianskich (Encyklopediczny zarys kultury Slowian od czasow najdawniejszych do schylku wieku XII), tom I - II. Akademia Nauk - Ossolineum, Warszawa-Krakow.
- KROCH, K. 1994: Crvena Hrvatska u Ukrajini (predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini, 374.- 992. god.). Ognjište 6: 71-77, Karlovac.
- KUNSTMANN, H. 1984 : Wer waren die Weisskrobaten des byzantinischen Kaisers Konstantinos Porphyrogennetos? Die Welt der Slawen, 26: 111 - 122.
- KURYLOWICZ, J. 1964 : Iransko-slowianskie stosunki jezykowe. Slownik starožytnošci slowianskich, tom II/2: 291 - 292, Akademija Nauk - Ossolineum, Warszawa-Krakow.
- LABUDA, G. 1961 : Horiti, Chorwacja Biala. Slownik starožytnošci slowianskich, tom II/1: 219, 255-256, Akademija Nauk - Ossolineum, Warszawa-Krakow.
- LATYŠEV, V. 1890 : Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini, vol. I - II. Petropoli.
- LEHR-SPLAWINSKY, T. 1965 : Iz novijih istraživanja o poreklu Slovena. Zbornik za filologiju Matice srpske, 8: 7 - 18, Novi Sad.
- LONČAR, M. 1992 : Porfirogenetova seoba Hrvata pred sudom novije literature. Diadora 14: 375-448, Zadar.
- LOVRIĆ, A.Ž. 1993 : O ideološkom i znanstvenom pristupu etnogenezi na primjeru podrijetla Hrvata. Encyclopaedia moderna 14/1: 28-35, Zagreb.
- LOVRIĆ, A.Ž.& HORVAT-MILEKOVIĆ, M. 1999 : Ranohrvatski jezik i njegovi pradialekti (Sion Harwatje zayk tar sega bješydoj). Hrvatsko slovo V/194: 12-13, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.
- MARR, N.J. 1933-1935 : Izabrannye raboti, tom I - V. Akademya nauk Moskva-Leningrad.
- MAYOROV, A. 2006 : Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Unipress, Sankt-Peterburg, 208 str.
- MELKIŠVILI, G.A. 1960-1971 : Urartskie klinoobranznye nadpisy, tom I - II, no. 1 - 533. Akademija Nauk Moskva.
- NESTOR, 1113 : Povest vremennyh let (Die Nestor-Chronik, eingeleitet und kommentiert von D. Čižewsky). Slawische Studienbücher, Bd. IV, (ed. O. Harrasowitz), Wiesbaden 1969.
- NIEDERLE, L. 1906-1910 : Slovanské starožitnosti, dil I.-II/2, 547 str. Naklad Bursika & Kohouta, Praha.
- OROSIUS, Presbyter 418 : Compendium Historiae Mundi. Compendious history of the World, vol. I/1 (ed. J. Bosworth), London.
- PAŠČENKO, E. 1998 : Pojam Hrvat u Velikoj Skitiji povezan je s božanstvom koje pomaže ratniku. Globus 375 (13. II. 98): 82-87, Zagreb.
- PAVLOVIĆ, B. 1994 : Raseni, Reti, Veneti, Iliri i Protoslaveni. Tko su i odakle Hrvati (A. Bauer i sur.), str. 48-50, Znanstveno društvo za proučavanje etnogeneze, Zagreb.
- PENJAK, S.I. 1980 : Ranoslovjanske i drevnoruske naselenya Zakarpatja, VI-XIII st. Institut arheologii, Ukrainska akademija nauk 179 str, Kiev.
- PORRU, G.M. 1979 : Documenti slavi premetodiani. Studi slavistici (C. Verdiani), p. 216 - 227, Editori Giardini, Pisa.
- PTOLEMAIOS, 1923 : Geographiké Hyphegesis (Die Geographie des Ptolemaeus). Weidmannsche Buchhandlung, Berlin, 225 p.
- RYBAKOV, B.A. 1979 : Gerodotova Skifiya. Moskva.
- SAKAČ, S.K. 1940 : Krapina, Kijev, Ararat. Život 21 / 3-4: 129 - 149, Zagreb.
- SCHUSTER-ŠEWC, H. 1986 : Drevnejšij sloy slavjanskih socialjno-ekonomičeskih i obščestvenno-institucionaljnih terminov. Sbornik Etimologija, str. 224 - 239, Izdateljstvo Nauka, Moskva.
- SEDOV, V.V. 1979 : Proishoždenije i rannaja istorija Slavjan. Izdateljstvo Nauka, Moskva.
- SIMEON, J.& al. 1998 : Indo-European homeland Anatolia? Deja news, February 98.
- SMIŠKO, M.J. 1960 : Karpatski kurgani prve polovice I. tisućljeća n.e. Kijev.
- STOJKO, J. 1998 : Were the Etruscans from Lydia? Internet news.
- ŠČUKIN, M.B. 1990 : The Balto-Slavic direction in the archaeological study od the ethnogenesis of Slavs. Bulletin Archeol. Polonais, 51: 3 - 30, Warszawa.
- ŠIŠIĆ, F. 1923 : Ideja slovenske pradomovine u Podunavlju (Teorije o doseljenju Hrvata i Srba). Zbornik N. Čupića, str. 1 - 49, Beograd.
- TACITUS, C. 1993 : Germania. Original + hrvatski prijevod (ed. I. Mužić), 91 str., Verbum Split.
- TOMAŠIĆ, F.& LOVRIĆ, M. 1997 : Arhaična pučka predaja u "cakavšćini" brdskih sela na otoku Krku. Čakavska rič, 25: 167-199, Književni krug Split.
- TOPOROV, V.N. 1983 : K voprosu severo-zapadnyh granic drevneiranskogo areala (Ešće raz Yordana, Getica 116). Sbornik "Slavjanskie i balkanskie yaziki" 38-48, Moskva.
- TRUBAČEV, O.N. 1967 : Iz slavjano-iranskih leksičeskih otnošeniy. Etimologya str. 3 - 81, Izdateljstvo Nauka, Moskva.
- TRUBAČEV, O.N. 1968 : Nazvanya rek pravoberežnoy Ukrainy, etničeskaya interpretacya (etimologya). Izdateljstvo Nauka, Moskva.
- TRUBAČEV, O.N. 1974 : Praslavjanskij leksičeskij fond (Etimologičeskij slovar slavjanskih jazykov), vypusk 1 - 15, Izdateljstvo Nauka, Moskva.
- TRUBAČEV, O.N. 1977 : Indoarijci v severnom Pričernomorye (Lingvističeskaja periferya drevnejšego slavjanstva). Voprosy Yazikoznanya 6: 13 - 29.
- TRUBAČEV, O.N. 1979 : Arhaie Skythie (Staraya Skifya y Gerodota IV, 99) i Slavjane, lingvističesky aspekt. Voprosy yazykoznanya, 79/4: 29 - 45.
- TRUBAČEV, O.N. 1980 : Issledovanija po praslavjanskom slovoobrazovaniju. Etimologija 3 - 18, Moskva.
- TRUBAČEV, O.N. 1982-1985 : Yazykoznaye i etnogenez Slavjan (Drevnie Slavjane po dannym etimologii i onomastiki), I - V. Voprosy yazykoznanya 82/4: 10-26, 82/5: 3-17, 84/2: 15-30, 84/3: 18-29, 85/4: 3-17.
- TRUBAČEV, O.N. 1991 : Etnogenez i kuljtura drevnejših Slovjan. Izdateljstvo Nauka, 270 str., Moskva.
- TRUNTE, H. 1988 : Kyj - ein altrussischer Städtegründer? Welt der Slaven 33: 1-25.
- VANA, Z. 1970 : Einführung in der Frühgeschichte der Slaven. K. Wachholtz Verlag, 144 p. Neumünster.
- VINSKI, Z. 1940 : Uz problematiku starog Irana i Kavkaza s osvrtom na podrijetlo Anta i Bijelih Hrvata. Autorska naklada, Zagreb, 24 str.
- WEISS, G. 1988 : Das Ethnikon Sklabenoi, Sklaboi in den griechischen Quellen bis 1025. F.Steiner Verlag GMBH, Wiesbaden-Stuttgart, 176 p.
- WERNER, J. 1971 : Zur Herkunft und Ausbreitung der Anten und Sklavenen. Actes du 7e Congres international des Siences préhistoriques, Beograd.
- ZACHARIAS, Rhetor 559 : Historia Ecclesiae. Sbornik akademiku B.D. Grekovu, Akademija nauk, Moskva.
- ZAGARINS, J.& al. 1997-1998 : Which came first - Slavs or Balts? Deja news.
- ZIMANSKY, P.E. 1985 : The structure of the Urartian state. Studies of the Oriental Institute, 4: 583 p., Chicago.
- ŽUNKOVIČ, D. 1923 : Zur Geschichte der Slawen von der Urzeit bis zur Völkerwanderung. W. Blanke's Kommissionsverlag, Kromeriž, 212 p.
Indoiranski Prahrvati :
Po novijim arheonalazima i analizama paleolingvista S. KalyaNaraman-a iz III. tisućljeća pr.Kr., na graničnom gorskom području Pakistan/Afganistan sada nazvanom "Tribal Area", uz prapovijesnu rijeku Kupha i današnju kraško-vapnenačku planinu Tahti-Dinarah (3.270 m), u pradavnim ranoindskim slikopisima (piktogrami) iz doba pracivilizacije Harappa, uz ino se spominju i naša praplemena Haraxvati i Haraquati koji da su po KalyaNaramanu govorili prijelaznim indoiranskim pradialektom izmedju rigvedskog (Saraswati) i ranoiranskog (Avesta). Po KalyaNaramanu je to bio naš najraniji predhrvatski protonim u razvojnom nizu: hipotetski predpovijesni Sarasvati - rigvedski Haraxvati - ranoarijski Haraquati - perzijski Harauvati - tanajski Horouathoi - čakavski Harvati - kajkavski Horvati - novoštokavski Hrvati. Kasnije u klasičnoj staroperzijskoj civilizaciji dinastije Ahemenida (Hakkamaniš), prahrvatski iranski Harauvati se bar desetak puta izrijekom navode u nizu carskih nadpisa kao pripadni narod Perzijskog carstva, vidi još pobliže Indoiranski Prahrvati.
Naprotiv uskoro nakon uništenja Ahemenida je Aleksandar Makedonski uz Perziju u 4.st. pr.Kr. osvojio i našu afgansku pradomovinu Harauvatya (staročakavski: Hrvatska = Harvatýa), pa ju je preimenovao iskrivljeno-grčki kao tzv. Arachosia pod kojim se do danas navodi u Europi, a eufemistički-prikriveno i kod nas da se ne uzbude podobni slaveno-Hrvati. Kasnije je još preko ozemlja Harauvatiye/Arahozije od antike do danas protutnjao veliki niz raznih osvajača, od ratobornih sjevernih Kušana (= 'Koljači'), pa potom Arapa, ... Sovjeta, Natoa, itd. Stoga su naši Harauvati uskoro nakon propasti Perzije shvatili da na toj prometnoj geostrateškoj 'vjetrometini' nemaju mogućnosti dužeg opstanka, pa su u Kristovo doba većina njih odselili dalje na sjeverozapad oko Kavkaza do Azova i Krima, gdje su potom triput zapisani u 2.i 3.st. po Kr. na 2 ploče kao Horoathoi i Horouathos, pa u 4.st. kao Horites (Orosius Presbiter) i još u 5.st. kao Hrwts (Zacharias Rhetor), itd. - vidi pobliže: Velikaya Horvatiya.
Izraelski genski antropolog N. Goldstein procjenjuje kako se tada iz Starog Orienta do Balkana naselilo oko desetak tisuća naših neslavenskih predaka (što njegov povijesni prezimenjak kod nas idejno odbacuje). Ipak dosad većina hrvatskih povjesnika uglavnom već priznaju kako je barem naš etnonim (narodno ime) Hrvata izvorno neslavenski i najvjerojatnije indoiranskog iskona, ako mnogi još idejno vjeruju da su Hrvati kulturno ipak uglavnom Slaveni. Takodjer i naša narodna simbolika kao hrvatski troplet i grb (od prapovjesti donedavna isti iranski) i staroistočne titule čelnika npr. župana i bana (isto elamski + kasitski + perzijski = bani) i ini slični simboli naše stare nadgradnje spram inih Slavena pokazuju da je barem starohrvatska plemićka elita prvotno bila neslavenska staroistočnog iskona.
Takodjer i najnovije bio-genomske poredbe nam očito dokazuju kako su kod nas slavenski muški pretci (Y-kromosom) bili manjina tek oko 26-33% (u Dalmaciji i Hercegovini jedva 8-17% slavenski), dok su blizu polovice ili oko 45% (Dalmacija-Hercegovina 60-72%) tipa Eu7/I1b, koji su biokemijski identični kavkaskim Swanetima i Dargynima (čak 90% genski Dinaroidi), pa sjeverozapadnim Kurdima (Delamiti 32% - slični Delmatima), kao i iranskom Teheranu sa 33% naših genskih Dinaroida u iranskoj prijestolnici. Za Afganistan još nema objave sličnih genskih podataka, iako uz granicu u susjednom Pakistanu (Tribal Area & Tahti-Dinarah) postoji do 16% sličnih genskih Dinaraca. Za jugonostalgične slavenofile su još pogubniji genski nalazi naših ženskih mitohondrija, gdje prosječno tek 7% - 10% naliče inim Slavenkama, tj. čak 9/10 Hrvatica su genski neslavenskog iskona. To praktično znači da su u srednjem vijeku u Hrvatsku s dominacijom Ilira + Iranohrvata većinom doselili tek dijelom muški Slaveni bilo kao pečalbari ili vojni plaćenici tj. bez dosad razglašene tzv. "Velike seobe Slavena" kojom smo kroz 20.st. u Jugoslaviji uporno ideološki kljukani u jugo-školama.
Iskon hrvatskog imena
Ime Hrvati po suvremenim istraživanjima ima rani predslavenski korijen iz ranoiranske ili indoarijske riječi, a najvjerojatnije iz proto-arijskog prajezika saraswati (samskrit), koje se kasnije pretvorilo u Harahwaiti. Ono prvotno datira iz 3750. godine prije Krista kao slikopisni zapisi ranoarijskih praplemena Haraxwati i Haraquati iz Pakistana. Ovdje treba znati da su indoarijski narodi stigli u Indiju sa sjevera i danas se oni nazivaju Hindusima (po rijeci Ind), pa čine granu Indoeuropskih (Arijskih) naroda. Aryan znači 'plemeniti' a prefiks ar- prisutan je kako u imenu Aryan, tako i u raznim drugim nazivima. Čak je i u ranomu asirskom postojao naziv Arvat. Ostale razne variante se nalaze i kod inih naroda koji su bili u kontaktu s Hrvatima, a ovaj etnonim ostao je i danas očuvan u imenima naselja i gradova npr. Arwata u Siriji, Chorwat u Indiji, a u Kurdistanu postoji i selo Harvati. Značenje imena Hrvati moglo bi imati slično značenje koje ima i ime Arya i Harahwaiti.
Na glinenom klinopisu huritskog kralja Tušrata iz 1370. pr.n.e. spominju se Hrvati i njihov jezik kao Hurrvuhe. U vremenima staroperzijskih Ahemenida, napose kod Kira II. i Darija I. postoji istočna iranska provincija Harauvatya i pleme koje tamo živi nazvano Harauvatiš ili Harahvaiti, a spominju se 12 puta. Postoje i dva kamena natpisa koja navode Hrvate na zapadu Kavkaza uz Azovsko more u II. i III. stoljeću prije Krista pod imenom Horouathos i Horoathoi. Godine 318. Orosius Presbiter spominje indoarijski narod Horites u Ukrajini, a 559. Zacharias Rhaetor navodi arijske konjanike Hrwts s područja Krima i Azova. Lanac imena koji od III. tisućljeća pr. Kr. povezuje kavkasko-mezopotamsko-iranske Prahrvate s današnjim Hrvatima izgleda ovako (Marčinko 2001): Sarasvati - Huravat - Aurvat - Harahvaiti - Harvat - Harauvatiš - Harauvatija - Harauvatim - Harauvat - Harahvat - Horohvat - Arivates - Horvathos - Hrovatoi - Harvat - Horvat - Hrvat.
Sličnosti Hrvati-Iranci
U prilog iranskog podrijetla Hrvata upućuje i jezik ali i odjeća. Postoje mnoge sličnosti imena sadašnjih Hrvata i onih koja su se rabila u starom Iranu. Još jedna stvar upućuje na iransko podrijetlo, njihova nošnja jer su se oblačili poput Sasanida. Većina lokalne ženske odjeće kod hrvatskih žena bila je nalik onoj što su nosile žene starog iranskog carstva. Hrvati ipak stigoše u novu domovinu, sa ili bez Tuge i Buge i njihovom braćom. Imena ovih ljudi svakako danas nalazimo u imenima plemena koji naseliše nove hrvatske krajeva: Tugomirići, Bužani i drugih plemena čija je povijest mnogo jasnija, a neka ostaše i obiteljskim prezimenima.
Sličnom glagoljicom i danas piše čak 12 milijuna ljudi u Zakavkazju, od Abhazije do Karabaha. Tamo su već odavna prije Krista u ranom Iranu i u Kurdistanu pod stijegom šahovnice i tropleta cvjetale velike samosvojne civilizacije u vlastitim ranim jezicima hurrwuhé i hurâti, pa u kraljevstvu Harauvatiya prije 2.600 - 2.323 god., pa najvećem Hurátina prije 2.843 - 2.578 god., Hurrwuhi-Ehelena prije 3.520 - 3.268 god. i najstarijem Hurrwúrtu prije 4.360 - 3.710 godina. U njihovim prijestolnicama - wesi, stolovalo je pod trobojnom tijarom čak pedesetak ranih banova i kraljeva, npr. Bratarna, Surina i Radomišt, s ratnicima - marjani i svećenstvom - yarani pod prvosvećenikom Lubura i božanstvom Nina-Sawúška.
Rani Hrvati po toj teoriji
Sedmo je stoljeće, Avari su navalili na Dalmaciju i zauzeli 614.- 615. Salonu, Hrvati su još iza Karpata. Na putu prema obalama Jadrana prethodi utemeljenje Bijele i Crvene Hrvatske. Oni su kao nomadski narod oko 200. prije Krista migrirali u stepe i ujahali u Europu pred kraj 4. stoljeća, moguće zajedno s Hunima. Pokorili su Slavene na području sjeverne Češke i južne Poljske i osnovali Bijelu Hrvatsku. Slavenski jezik preuzeli su od brojčano mnogobrojnijih Slavena, ali su očuvali hrvatsko ime i simboliku što ih je pratilo tisućama godina unatrag, prvi puta spominje se kao Harahwaiti iz 3750. pr.Kr.
U 7. stoljeću došavši na rimsko područje nazivaju ih Slavenima. Prateći kronološki povijesna imena Hrvata pratimo ujedno i njihovu migraciju iz Irana i Afganistana (Harahvaiti i Harauvati) pa na područje Armenije i Gruzije (Hurravat i Hurrvuhe), do Crnog mora Horouathos i napokon na obalu Jadrana (Croati). U 4. stoljeću Hrvati prodiru u područje naseljeno Antima i osnivaju Crvenu Hrvatsku (na području današnje Ukrajine) gdje ih nazivaju Horiti. Kod vikinških putopisaca ova je zemlja nazivana Krowataland. Kod ruskih i poljskih putopisaca nazivani su Rothe Krobathen i Horvaty. Ukrajinska se Hrvatska po smrti kralja Mezamera ujedinjuje s Bijelom (zakarpatskom) Hrvatskom u Veliku Hrvatsku. Glavni grad ove države bio je današnji Krakov. U šestom stoljeću antsko-slavenski savez se raspada pod pritiskom Avara i Anti nestaju. Hrvati se podigoše i potjeraše Avare do Jadrana gdje su utemeljili drugu Crvenu Hrvatsku. Ovdje su oni trebali stići negdje u drugoj polovici 7. stoljeća, a po caru Herakliju su već 630. otjerali Avare i Slavene s Jadranske obale.
Nova politička pozadina
Danas ipak postoje mnogi realni dokazi koji pobijaju isključivu teoriju o obaveznom slavenskom podrijetlu Hrvata. Prisutnost Hrvata u područjima naseljenim Antima povezana je u teoriju o njihovom slavenskom podrijetlu, što je napose odgovaralo panslavistima i pretvorilo se u ideopolitički mit. Znanstvena istraživanja o iranskom podrijetlu Hrvata bila su za vrijeme Jugoslavije cenzurirana i nisu smjela biti publicirana, jer je Hrvatima povijest pisala politika. Napori da se otkriju dokazi istraživanja o ovom problemu žive već dvjesto godina. Godine 1797. Josip Mikoci-Blumental razradio je doktorsku disertaciju o staroiranskom porijeklu Hrvata i zaključio da su migrirali iz zapadnog područja stare Perzije. Uništavanje dokaza tijekom stvaranja Jugoslavije (1918.) predvode jugoslavisti koji su plijenili ovakve dokumente i uništavali ih. Ova se praksa primjenjivala od 1918. pa do 1990. (a dijelom i danas) i njezino nepoštivanje smatralo se kriminalnim činom, pa je zato četvoricu tih nepodobnih istraživača ubila jugoslavenska tajna policija: prof.dr. Milan Šufflay, dr. Kerubin Šegvić, dr. Ivo Pilar i prof. Mitjel Yošamya, a desetak drugih su završili na robiji.
Pisani tragovi
Pismo čelniku najstarije banovine Hurrwurtu i akadskom vazalu Kurdistana Hurru-Bani Arwatal iz Urkiša oko god.2340 pr.Kr. (dokumentirano akadskim klinopisima nadređenog cara Sargona Velikog).
Sirijski klinopis Idrilima Alepskog vazala prvog vladara Hurrwuhe-Šarmata Bratarna Mitanni iz Wasugana u Kurdistanu oko 1500 godina pr.Kr.
Tri staroperzijska klinopisa godine 530. pr.Kr. kralja Darija I. (525-486. g.pr.Kr.) o staroiranskom vojskovođi Harauvatim Bandaka VIVANA, vladaru satrapije Harauvatiya u antičkom Afganistanu.
Sarmada (kralj) Surina (53-36. g.pr.Kr.) uništava s oklopnom konjicom 53.g.pr.Kr. brojne rimske legije gdje pogiba i sam rimski konzul Crassus
Kralj RADOMIŠT odolijeva mnogobrojnim rimskim legijama koje provaljuju u Perziju.
Jedan od antičkih oblika hrvatskog imena, ΧΟΡΟΑΘΟΣ (Horoathos), nalazi se na 2 kamene ploče pisane grčkim pismom oko 200. godine, nađene u luci Tanais na Azovskom moru. Obje ploče se čuvaju u arheološkom muzeju ruskog grada Petrograda.
Sirijski biskup ZACHARIAS RHETOR 559.g.nakon Kr. pismeno svjedoči o kasnoj neslavenskoj selidbi arijevskoga konjičkog naroda Hrwts uz sjeverne obale Azovskog mora
Naše legende o iskonu
U 20. st. pod Jugoslavijom je dogmatski bila dozvoljena samo objava naše staroslavenske predaje (Perun, Hej-Slaveni i slično), a sve ino iz domaće pučke tradicije u neskladu s tim je prešućeno i zapravo zabranjeno (zato se skidalo glave: M. Yošamya). Tek u novoj Hrvatskoj odnedavna izlaze u javnost više naših prastarih ali zabranjenih pučkih epova na arhaičnoj čakavici poput nordijskih Saga i grčkih epova: Ovi nam mimo dogmatskih jugoslavista poučno govore o našoj prikrivanoj antičkoj prapovijesti i dugotrajnim selidbama od Starog Istoka sve do Jadrana, uglavnom u skladu s gorespomenutim povijesnim pokazateljima indoiranske teorije, a većinom bez veze s nametnutom nam "Velikom seobom Slavena".
Tek nedavno javno otkriveni (R. Žic - u tisku), ali najvažniji za naš rani praiskon je velebni čakavski ep u desetercima o prapovijesnim Predhrvatima iz Hvarizema i Mezopotamije sličan i ravnopravan nordijskoj Hervarsagi i starogrčkoj Ilijadi ili ranoindskoj Rigvedi. Naš Hvarizem je ranoperzijska Uvaręzmya, potom makedo-grčki Chorasmia, kasnije islamski Khwarezm je vazalna satrapija perzijskih Ahemenida na sjeveroistoku ranog Irana uz rijeku Amu-Daryah (danas uz granicu Iran/Uzbekistan). Druga paralelna kvarnerska legenda "Povęda ud Matânih navakýreh" je jezično dosad najarhaičniji ranohrvatski tekst, ali je povijesno mladja i opisuje našu ranu pomorsku doselidbu južnočakavskih Crvenih Hrvata od antičkoga Azovskog mora (Mićapônt) preko Tarnemôri, Meypônt tar Garske-mori (Crno, Mramorno i Egejsko more) na Velemôri tar Sinjemôri (Sredozemlje i Jadran). Od ove druge slijedi niže prvo štokavski prijevod i potom staročakavski original samo iz prvoga kasnoantičkog dijela (drugi završni dio legende opisuje kasnija srednjovjeka zbivanja na gornjem Jadranu):
Legenda o pomorskim Matanima
Legenda o pomorskim Matanima i gradu Koryntija (štokavski prijevod početnoga antičkog poglavlja) :
"To je pradavna legenda o prvim bodulskim plovidbama po Crnom moru i istočnom Sredozemlju. U prastaro doba su pretci Bodula boravili kao pomorski Matani na zapadu Pontskog gorja (Kavkaz ?) uz Azovsko more. Tu su plovili i ribarili, a takodjer su jašili na konjima po okolnim istočnim pustarama. Kada im je stiglo vrijeme za selidbu, njihov admiral Hrvoje je spremio veliku flotu od sedam lijepih jedrenjaka koji su se zvali: admiralski Glavni brod (Sionâv), veliki Razarač (Dragaăr), veća Brodina (Noavýna), manji Brodić (Mićanâv), dvojni Blizanac (Dvőydi), pilotski predvodnik (Šwera) i sedmi brod čije je ime zaboravljeno, jer je putom potonuo.
Jednoga lijepog proljetnog dana, svi su pomorci zapjevali našu himnu Marjŕni-Marjŕni! Svaka se posada ukrcala na svoj brod, odvezali su konope u luci i razapeli jedra. Potom je sva flota isplovila pa su godinu dana jedrili preko sedam mora sve do otoka Krka. Na tom dugom putu im je glavni pokazatelj bila zvijezda Tohôrnica (Sjevernjača): kad su isplovili, ona im je na Crnom moru bila iza krme, a kada su stigli na Jadran - tu im je svijetlila ispred pramca.
Prvo su po buri odjedrili na jug i kroz Kerčka vrata su izašli iz Azova i ušli na veće Crno more, gdje se na istoku vide sniježni vrhunci Pontskog gorja. Tamo su plovili na zapad uz poluotok Hiršôn (Krim), uz deltu Dunava i Pontsko primorje (? Dobrudja), gdje su velike plićine s malo brodova bez većih luka. Potom su prošli pored Carigrada, pa kroz manji Medjupont (Mramorno more) i Pontski tjesnac (? Dardaneli) ušli su na toplije Grčko more (Egejsko) gdje plove i ribare grčki brodovi. Tu su jedrili uz veliki poluotok Hatýa (Mala Azija) pa izmedju grčkog otočja i uz otok Kretu. Pritom im je sedmi brod stradao u brodolomu i većina njegovih mornara su se iskrcali na Kreti (Kandýa) i ostali s Krećanima.
Tamo su se neko vrijeme odmorili i nakon Krete je ostalih 6 brodova isplovilo na pučinu Sedozemlja (Velemôri) pa su jedrili uz Grčki poluotok (Peloponez) i pored Korintskog zaljeva. Tu su većinom plovili podalje od obale pa su im glavni vodič i zaštitnik bili dobri duh pomorstva Kulŕp i ribarski duh Macarôl koji im je osigurao obilje ribe za hranu. Nasuprot ovih su naše pomorce na pučini uništavali morski zlodusi Štrigűn i Orkűl koji su ih napadali olujama, orkanima i golemim valovima. Kada su prešli pučinu Sredozemlja, jedrili su uz Talijanski rt (Apulija), gdje su ušli na Sinjemôri (Jadran). Tamo su po jugu jedrili na sjever uz Vlaško primorje (Albanija) i duž Dalmacije (Delmatýa) s lijepim otocima, gdje se na sjeveru vide snježni vrhunci Vlaškog gorja (? Dinaridi). Napokon su tih 6 brodova uoči zime izmedju Lošinja i Dugog otoka dojedrili na Kvarner, gdje je na zapadu poluotok Istra, a na istoku planina Belevýć (Velebit). Ovi su pomorci na Kvarner donesli naš bodulski govor i glagoljsko pismo.
Dolaskom na Kvarner su naši pomorci završili svoju dugu plovidbu i svaki brod se iskrcao na jedan otok, a admiral Hrvoje s glavnim brodom pristao je na najveći otok Khârk (Krk). Kad su ovi Matani prvi puta stigli na Krk, taj otok nije bio kamenit kao danas nego je bio većinom obrastao zelenom travom, gdje je paslo mnoštvo zlatnih ovaca koje je čuvala lijepa Vila u bijeloj haljini. Matani su tamo htjeli izgraditi svoj grad i Vila im je izabrala lijepo mjesto pored izvora na najistočnijem rtu Sokôlu. Medjutim im je Vila zabranila da se okreću i gledaju njezine ovce, ali oni nisu poštovali tu zabranu. Kada su se okrenuli i ugledali zlatne ovce, ove su se smjesta pretvorile u bijelo kamenje i odonda je otok Krk većinom prekriven kamenjem, iz kojega su Matani izgradili svoj grad ..." (dalje slijede kasnija srednjovjeka zbivanja na Jadranu).
Pračakavski izvornik
Povęda ud_Matânih navak˙reh tar_Urih-Kwor˙ta˙.
˙˙ Vô_eš seunâ štoâra povęda ud_parvŕnjeg vęyskog nav˙ga vaőn Pônt tar_Levânt. Vaunę parvŕnje vrymjâ štoâri Veyŕne běhu stavâli koti_Matâne navak˙re vazahőy ud_Pônskeh Hlâmi kad˙_eš unę muőri Mićapônt˙ Und˙ Matâne běhu navigŕli tar_peškŕli, taroscč esu_yzděli kolotôrno na_yzdčneh vanęh zihňdneh pustňših. Kadâ unęn eš_prěšlo vr˙me za_âryu zminět, unęn glavâš Harvâtje Marjak˙r eš_dâl prontŕt unę ščsne noâvje ud_šedmňri včle mihyrűni (caterčć danŕski jadrîlci) ky_esű sezvâle˙ Sionăv ud_marjak˙ra, parvăd Šuęra, včli Dragăar, štoâra Noav˙na, Mićanăv, dupl˙ca Dvőydi tar_uőn šędmi cigňvo ymę eš_pozâbjeno, aš_seyőn eš_putęn potun˙l. Jenôg ščsneg dnevâ va_protulčti, seunę navak˙re esű zakantŕli švojű goângu ˙˙Marjŕni – Marjŕni˙˙, sekâ šűrma seję imbarkŕla va_švojű noăv tar_esű udmolŕli cěme va_pôrtu, oscé esu_udpârli mih˙rje (caterčć danŕska jadrâ). Ontrátt seunę noăvje běhu šlećŕ tar_potlčn unę esű mihyrŕli letodân škrôzi ščte muőri šuę do_segâ Karkâ. Va_semű dŕlgen nav˙gu seunę nebęšne navod˙la unęn běhu žvezd˙ tar_nasval˙to Tohôrnica (caterčć danŕska Tramuntâna)˙ kadâ esu_pârtili va_Tjarnemorů unâ eš_bîla zâda po_karm˙, ma_kadâ esu_arivŕli va_Sinjemorů unâ eš_bîla špr˙da po_prôvi.
Parvô esu_mihyrŕli vapolnčb zi_bůron va_jadrâh škrôzi unę Bůke ud_Hiršôna tar_esű vlęzli va_unę včtje Tjarnemôri, kad˙ eš_vît va_zihňd unę vŕrhe šenygŕve ud_Pônskeh Hlâmi. Und˙ esu_pasŕli lajunâ art˙na Hiršôn, Dunăyške kukűrje tar_Pônske krâje, kadi_n˙ včtjeg pôrta ninč năvih. Potlčn esu_pasŕli lajunč Pônske-Uri, oscé unę mîće muôri carekű Mejpônt tar_škrôzi Pônske Bůke esu_vlęzli va_unę teplč Garskemôri (caterčć danŕs Egęjsko môre), kad˙ navigâju tar_peškâju unę gârske noăvi. Und˙ esu_pasŕli lajunŕ včla art˙na Hat˙a, mejunę Gŕrske Skôpje tar_unâ včla înšula Kand˙a. Und˙ va_Gŕrsken morů esu_imčli havârje, perkč unęn šędma noăv va_nivęri eš_potuněla tar_unę navak˙re pjutňšto esű sezbarkŕli vaunâ înšula Kand˙a tar_und˙ běhu oštŕli zyvět mejunęh Kandyâneh. Und˙ va_Gŕrsken morů esű se_komodŕli niko_vr˙me tar_potlčn esu_šlićŕ.
Inňki šeštňri noâvi potlčn Kand˙e esu_zilęzli zi_Garskemorŕ tar_esű vlęzli vaőn kulŕp ud_Velemorŕ (caterčć danŕske Mediterân), oscé und˙ esu_pasŕli lajunâ Artagârska (caterčć danŕska art˙na Peloponęž) tŕr poli_valâde ud_Kor˙nta. Und˙ esű pjutňšto navigŕli dŕlgo ud_krâjeh, kad˙ unęn běhu peyăr tar_padrôn uőn Khulŕp tar_Macarôl, ky_unęn eš_sigurâl cűda rybôj za_˙št. Kűntra ovęh dobręh yâmni, unę esű popadŕli tar_ruinŕli hudňbne mňrne mrŕti kakô Štrigũn tar_Orkũul zi_šyűnih, nivęrah tar_včleh marčtah. Kadâ esu_pasŕli uőn kulŕp ud_Velemorâ, unę esű mihyrŕli lajunâ art˙na ud_Artal˙ah tar_esű vlęzli vaunę Sinjemôri, caterčć danŕske Môre Adriânsko. Und˙ esű ščsno navigŕli vatohôr z’jűgon va_jadrâh lajunę Krâje Vlah˙ske tar_mejunę ščsne skôpje ud_Delmat˙e, kad˙ eš_vît vatohôr unę vŕrhe šenygŕve ud_Vlah˙skeh Hlâmi. Najpňtle esu_pasŕli mejunę înšule Ošôr tar_Velaskopâl tar_spodžim˙ šeštňri noăvi esu_prišl˙ vaőv Kvarnâr, kad˙_eš vazahőy unâ art˙na Yštrâ tar_vazihňd helăm Belev˙ć.
Sẽy navak˙re zisebűn esu_parnčšli oscé Gan-Veyăn tar_glagôlsku bůkvicu vaőv Kvarnâr. Ve_navak˙re ovd˙ esu_finěli šuőj dŕlgi nav˙g tar_esű sezbarkŕli sek˙ noăv va_jenôj înšuli ud_Kvarnarŕ˙ Harvâtje Marjak˙r zi_švo˙n mihyrűnen Sionăv eš_zibrâl za_stavŕt sionvčli skopăal Khârk. Kadâ Matâni navak˙re běhu parv˙ć prišl˙ naőn skopăal Khârk, s˙a înšula ontrátt ny_bîla kamęnska koti_danŕs, leh_běše pjutňšto pokr˙ta zi_želčnun tarvűn kad˙ eš_pâšlo cűda žloâteh k˙šjeh keunę eš_tęndila unâ ščsna Div˙ca va_bokâni barhâni. Matâne esu_utęli und˙ storět švoẽ űri tar_Div˙ca eš_unęn zibrŕla ščsno meštô za_zidŕt poli_bujmčra z’vodűn, vaőn sionzihňdni ârt ud_Karkâ carekű Sokuől. Meytęn Div˙ca eš_unęn zikratěla setornŕt tar_gledět unę žloâte k˙šje, ma_Matâni nišuné baćilŕli uőv impâć. Kadâ unę esű_se ubarnůli, seunę k˙šje va_h˙p esű_se transformŕle va_unę bokâne kôguli tar_potlčn tegâ siőn skopăl Khârk eš_pjutňšto kamęnski. Potlčn navak˙re esu_raběli ve_kôguli za_zidŕt švoẽ? Uri-Kvor˙ta ... ...
|
