Čija je očuvana kruna starija? Hrvatska ili srpska?

Zbog četničkog negiranja Hrvatskoga Kraljevstva i zbog četničke tvrdnje da takozvani Srbi imaju stariju krunu smo usporedili jednu i drugu.
Srbi se opet debelo prosrali!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi slavili 1925 godine 1000 godina Hrvatskog Kraljevstva!

Ovo četnički lažovi, mitomani, primitivci i manipulatori zaboravljaju : u srpsko dominiranoj kraljevini SHS su slavili 1925. godine 1000 godina Hrvatskoga Kraljevstva!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kip srpskog kralja i vrhovnog četnika Aleksandra I. u Vrbniku na hrvatskim otoku Krku!

Zamislite : u Vrbniku na hrvatskom otoku Krku na terasi restorana “Konobla Placa” su postavili kip srpskog kralja, vhovnog četnika i diktatora Alexandra I. Karađorđevića!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali piše ili ne piše u knjigi “Deobe” Dobrice Ćosića da je Srbima laž u samom biću?

Četnici vole tvrditi da nema tih za njih nepovoljni opisa “srpskog Goethea”  Dobrice Ćosića da je laž u samom biću Srba. Zabavili smo se sa tim tvrdnjama i dokazali da toga i tekako ima.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Genetika ne laže!

Najveći svijetski laboratorij u Kanadi je potvrdio sa su Bošnjaci, Crnogorci ali i takozvani bosanski Srbi genetski Hrvati :

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpski genetičari iz Univerzitete Beograd potvrdili : Srbi su genetski Turci!

Srpski genetičari iz Instituta Vinča u Univerziteti Begorad su biokemijski potvrdili 49% turskog haplotipa HG-2 u genetici takozvanih Srba!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Skandal : Srbi ukrali 4 C i dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos!

Otkrivamo skandal : Srbi ukrali svoj grb i dvog dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos i lažu da se taj “srpski” grb nalazi u gradu njemačkim Dresdenu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska ludost oko Dubrovnika :

Pravoslavlje (a sa tim i svetosavska sekta) je u Dubrovniku bilo zabranjeno a četnici lažu da on je bio “srpski grad”. To temelje na djelovanje izmišljeni “Srba katolika”, koji su se pojavili krajem 19. stoljeća.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Popis stanovništva u Austro-Ugarskoj iz 1851. godine :
NEMA Srba u Dalmaciji!

U Dalmaciji - pa tako i u Dubrovniku - ne živi niti jedan takozvani “Srbin”!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi ubili 80.000 Židova i prepisali žrtve Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

Četnici taje činjenicu da su pobili
80.000 Židova i jedan dio Roma i prepisali te žrtve Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Navodni anti-hrvatski natpis u Magdeburgu :

Otkrivamo jugo-srpsku laž o navodnim anti-hrvatskim natpisu "Neka nas Bog čuva od gladi, kuge i Hrvata" za kojeg ti lažljivci tvrde da stoji na katedrali u njemačkom gradu Magdeburgu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Prema popisu stanovništva iz 1931 i 1948 godine : 1.024.000 Srba više a 1.230.000 Hrvata manje!

Jugo-srpske brojke dokazuju tko je zbilja žrtva u II. Svijetskom Ratu : prema popisu 1931 i 1948 je bilo
1.024.000 Srba više a 1.230.000 Hrvata manje!
... U lažima su duge četničke brade!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Vjekovne laži takozvane “Srpske Pravoslavne Crkve”!

”U lažima su duge četničke brade!”
A tko laže taj i krade. Ne kaže se badava : “Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od Hrvata jezik, povijest i teritorije ukrade (i na kraju još i debelo slaže)!”.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Jugo-srpska laž o takozvanim “srpskim” jeziku :

Istaknuta srpska orijentalistica Olga Zirojević : “Može se reći da je srpski mješavina hrvatskog dialekta koje se je govorio u najjužnijem dijelu Crvene Hrvatske  te turskog jezika.”

[ Članak ] [ Sve teme ]

Totalni poraz četnika na Ljevča polju!

Bitka na Lijevča polju je sukob koji se odigravao od 30. ožujka do 8. travnja 1945. između Hrvatskih oružanih snaga i četnika; nedaleko Banja Luke. Bitka je završena potpunim porazom četnika a četnički emigranti su tu bitku nazivali "drugim Kosovom".

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska “inteligencija” najniža u Evropi :

Srpska neinteligencija se najviše može vidjeti u njihovim komentarima na društvenim mrežama. Dali ste znali da su takozvani Srbi među najneinteligentnim narodima Evrope?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dosta laži krivoslavne nesveto-savske četničke SrBANDE :

Četnički lažovi ne znaju od muke što bi i nazivaju Oluju etničko čišćenje ili zločinom, a sami su dali nalog da se srpski okupator povuće.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Referendum : “SAO Krajina” je primila ustav Srbije!!!

Pošto Srbija nije nikad zabranila referendum takozvane SAO Krajine i primjenu Ustava i zakone Srbije, je Srbija faktički odobrila priključenje SAO Krajine Srbiji.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska laž o Sir Arthuru Clarku :

Balkanski neoprani četnički ološ neprestano laže o Hrvatima. Teški bradati “istoričari” koji niti nemaju svoju riječ za “povijest” su izmislili da je Sir Arthur Clarke, poznat po Science-Fiction knjigama i filmovima kao “2001: A Space Odyssey” odbio napisati knjigu o hrvatskim kraljevima, jer navodno ne postoje. Otkrili smo i tu tipičnu četničku laž.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi lažu da Hrvatske nema na povijesnim kartama :

Krivoslavni nesveto-savski Turci se prave ludi i tvrde da Hrvatske nije bilo prije 1990 godine na kartama. Zaboravljaju da je sama Srbija priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku koja je na svim kartama država koje su istu priznali. Dokazat ćemo primitivnim četnicima da se Kraljevina Hrvatska nalazi na nastarijim evropskim kartama i da četnici opet i kao uvijek lažu.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska laž o hrvatskoj pjesmi “Spustila se gusta magla” :

Četnička SrBANDA ne krade samo hrvatsku povijest, teritorije i jezik :
sad bi htjeli i ukrast i hrvatsku pjesmu “Spustila se gusta magla”!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Otkrivena laž da su Srbi nastali od Sorba (lužički “Srba”)!

Velikosrpski "istoričari" tvrde da su Srbi nastali od Sorba (ili nekad i obrnuto)! Otkrivamo tu za Srbe sramotnu laž i dokazivamo da Srbi nemaju niti genetski, vjerski niti veksiloški nešto sa Sorbima a nebi ih niti razumjeli!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali je takozvana “Srpska Pravoslavna Crkva” crkva ili samo sekta unutar pravoslavlja?

Problem takozvane srpske “crkve” (SPC) je da nju za vrijeme (Ne)Svetog Save druge pravoslavne crkve nisu htjele priznati kao niti 1920 godine, znaći da je nelegalna sekta?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi uništili grob hrvatskog kneza Branimira :

Dokazano : nakon što je Fra Lujo Marun našao sarkofag kneza Branimira u predvorju crkve sv. Marije u Biskupiji kod Knina je lokalni krivoslavna nesveto-savska turska četnička SrBANDA preko noći uništila njegov sarkofag i kosti.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kraljevina Hrvatska i Slavonija
137 godina prije Kraljevine Srbije!

Velikosrpski "istoričari" taje da je Srbija na Berlinskom  kongresu 1878. godine postala samostalna a tek 1882 kraljevina. I ako je Hrvatska od 925. godine postala kraljevina konstantno do 1918 godine, ćemo uzeti 1745. godinu kad se je Kraljevina Hrvatska spojila sa Kraljevinom Slavonijom kao dvojna kraljevina : to znaći da je Srbija tek 137. godina nakon Kraljevine Hrvatske i Slavonije (kasnije sa Dalmacijom) postala opet kraljevina!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kako su se uvukle odvratne srpske riječi kroz 100 godina srpske okupacije u hrvatski jezik!

Dosta odvratne (br)ekavice koja se je uvukla u hrvatski jezik!
Hrvatsko Ognjište traži da de izbace te srpske riječi iz hrvatskog jezika!

[ Članak ] [ Sve teme ]

I opet su se Srbi debelo prosrali : na kraju im ostaje od takozvane “istorije” samo bijeda i jad!

Da malo pogledamo tko ima stariji grb, tko ima stariju očuvanu zastavu, tko ima stariju očuvanu krunu, tko se može prije naći na zemaljskim kartama iz doba i tko ima stariju kraljevinu?

[ Članak ] [ Sve teme ]

“Gostinska obljuba” :
barbarski običaj kod Srba!

"Gostinska obljuba" je uz "šetanje srpskih opanaka" (gdje su Turci jebali srpske žene i srpske kćeri srpskih domaćina dok su oni morali hodati u svojim opancima oko svoje kuće), "džoljenje" (Srbija je plačala novac srpskim pederima/gejevima da budu ljubavnici Turcima) i "lapot" (gdje su Srbi nekad ubijali svoje starce kad su navršili 60. godinu) jedna od najgrozniji običaja Srba.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali ste čuli za “snohačenje”,  seksualni odnos srpski snaja sa srpskim svekrvom?

Seksualni perverzija između članova srpski obitelji je stoljetna srpska tradicija. Pročitajte sve o “snohačenju”, “strndžanju”, “sororatu”, “leviratu”, “mnogoženstvu” i “kolektivnom
seksu”.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Njemačka Narodna Skupina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj :

U bečkim pregovorima od 20. do 22. travnja određena je teritorijalna podjela Jugoslavije i aneksije pojedinih sila. Njemačka je dobila dio sjeverne Slovenije, Gornje Kranjske i bivšeg koruškog i štajerskog područja Podunavske monarhije, dok je Italija dobila ne samo Donju Karniolu, neke dalmatinske otoke ali i dio hrvatske obale. Mađarska je obuhvatila Mur područja i zapadnu Vojvodinu. Bugarska je dobila Makedoniju. Dio zapadne Makedonije otišao je u vezu s Italijom u osobnoj uniji Velike Albanije. Na Cetinju je 12. lipnja 1941. proglasila "Ustavotvorna narodna skupština" neovisnost Crne Gore, također usko povezane s Italijom. Ostatak Srbije bio je pod njemačkom vojnom upravom. Nakon što se je proglasila Nezavisna Država Hrvatska potvrđena je u svojim povijesnim granicama. Ova se okolnost često potpuno zanemaruje, jer se lažno uvijek govori da je Hrvatska bila instalacija njemačkog Reicha.

Poglavnik dr. Ante Pavelić nakon što je preuzeo dužnost, odmah je započeo pregovore s predstavnicima hrvatski Nijemaca o statusu njemačkih državljana. Kao prvi znak koncesije imenovao je Poglavnik dr. Ante Pavelić odvjetnika Dr. Jakob Elicker kao velikog župana skoro cijelog Srijema obuhvatne župe Vuka.

Prvi zakon od 21. 6. 1941. proglasio je Njemačku Narodnu Skupinu osobom javnog prava i zajamčio svim pripadnicima ravnopravnost s Hrvatima na području javnog i privatnog života, kao i "neograničeno očuvanje njihove njemačke nacionalnosti i nesmetano priznavanje svog nacionalsocijalističkog uvjerenja”. Dana 31. srpnja 1941. Njemačkoj Narodnoj Skupini dozvoljeno je uspostaviti vojnu formaciju, takozvanu Einsatzstaffel, unutar Ustaša, koja je bila pod zapovjednistvom hrvatskog generalštaba.

Pravni status vođe Njemačke Narodne Skupine Branimira Altgayera utvrđen je 30. listopada 1941., kada je dobio dužnost i ovlasti državnog ravnatelja. U unutarnjim poslovima etničke skupine, dekretom od 30.10.1941. Altgayer je izrekao "zakon o uredbi u okviru zakona" (čl. 4.), čime je sav raspon političkog, društvenog i ekonomskog života hrvatskih Nijemaca prepušten pravnom poretku.

Lingvistička regulativa omogućila je uporabu u javnom životu riječi i pisanja; u administrativnim jedinicama s više od dvadeset posto njemačkog stanovništva hrvatski i njemački smatrani su jednakim službenim jezicima, a javne obavijesti, natpisi, obrasci itd. trebali bi se održavati na dva jezika. U okruzima s više od deset posto njemačkog stanovništva Nijemcima je bilo dopušteno da koriste svoj jezik u službenom prometu. U njemačkim se naseljima, u najvećoj mogućoj mjeri, koriste njemački službenici, kako to zahtijeva dispozicija njemačkih državnih službenika (članak 5.). Njihove prijave za zapošljavanje bile su podložne procjeni vodstva etničkih grupa i ustaškog stožera; Na zakletvi su obećali "čuvati vjeru njemačkom narodu i vođi, kao i državi Hrvatskoj i Poglavniku". Samo u dogovoru s vođom etničke skupine, oni mogu biti premješteni, suspendirani, umirovljeni i otpušteni.

Reorganizacija školskog sustava u Njemačkoj Narodnoj Skupini nije dala potpunu autonomiju škole, već ju je stavila pod vlastiti odjel u Ministarstvu obrazovanja Nezavisne Države Hrvatske, gdje su se pripremali kurikulumi i udžbenici. Na prijedlog Altgayera, njezin je vođa postao bivši rektor njemačke zagrebačke gimnazije, H. Kühn. Škole su ostale državne institucije. Prijem djece se odvijao bez daljnje formalnosti na temelju etničke iskaznice koju je izdala Njemačka Narodna Skupina. Na mjestima u kojima je živjelo najmanje 20 školske djece u krugu od 8 km, trebalo je uspostaviti njemačku osnovnu školu. Ako je bilo samo 10 njemačke djece, tada bi se morale uspostaviti improvizirane škole, s manje od 10 njemačke djece, takozvane "školske baze" za njemačke nastavnike.

Pored toga, Njemačkoj Narodnoj Skupini, u koordinaciji s Ministarstvom obrazovanja, bilo je dopušteno da vodi škole i učitelje "o svom trošku", dok su u protivnom bili plaćeni kao državni službenici hrvatske države. Do 1944. godine, njemački školski sustav sastojao se od oko 300 narodnih i improviziranih škola, zavoda za osposobljavanje učitelja u Osijeku, dvije gimnazije u Osijeku i Rumi, trgovačke akademije u Zemunu, osam srednjih škola i privatne protestantske srednje škole u Zagrebu.

8. svibnja 1941. Altgayer je već izdao privremene organizacijske propise po načelu "bezuvjetnog vođe", u kojima su uspostavljeni različiti uredi vodstva Njemačke Narodne Skupine sa sjedištem u Osijeku i službama za vezu s hrvatskom vladom. Područje njemačkog naselja bilo je podijeljeno na četvrti pod Kreisleitern i Ortsgruppen pod Ortsleitern, dok su u selima s manje od deset njemačkih obitelji uspostavljene takozvane "baze". U "Landesbauernschaft" i "Gemeinschaft der gewerblichen Wirtschaft" stvorene su stručne institucije u kojima je članstvo bilo obavezno. Društveno-političke zadatke vršila je "njemačka radna zajednica" po uzoru na "Arbeitsfront". Kao posljedica uništenja jugo-srpske države došlo je i do preusmjeravanja hrvatsko-njemačkoga zadružnog sustava, koji je od tada imao glavu u Osijeku u „Savez njemačkih seljačkih i trgovačkih zadruga u Hrvatskoj“. To je obuhvatilo oko 300 zadruga u proljeće 1942.

Kao "organizacija za političku selekciju", koja se je smatrala "jedinim nositeljem političke volje njemačke etničke skupine", pokrenut je "Nationalsozialistische Deutsche Gefolgschaft in Kroatien (NSDGK)" kojoj su morali pripadati svi šefovi odjela etničke skupine. Osim "Deutschen Mannschaft", vojne organizacije koja je bila sastavljena od muškaraca u dobi od 18 do 45 godina, "Deutschen Frauenschaft" čiji su članovi regrutovani iz "Allgemeinen Frauengemeinschaft" i "Stamm-DJ", NSDGKu su sva udruženja bila automatski uključena. Djeca od 4 do 10 godina već su grupirana u "Kindergruppen" prije ulaska u "Deutsche Jungvolk" i "Jungmädelbund". "S obzirom na posebnu situaciju Njemačke Narodne Skupine", Altgayer više puta tražio da se strogo primjenjuju Nürnberški zakoni.

Status hrvatski Nijemaca se je mogao usporediti sa statusom Nijemaca u Slovačkoj.

Oružani sukob sa partizanima i četnicima su osjetili pogotovo Nijemci, jer su Titovi partizani i u partizane preobučeni četnici iz Srbije otišli ravno na područje Nezavisne Države Hrvatske s njemačkim stanovništvom. Manje ugrožena, zatvorenija naselja u slavonskim i srijemskim krajevima mogla su se sa  "Einsatzstaffel", koju je Poglavnik legalizirao u srpnju, i oružanom lokalnom zaštitom, u kojoj je od ljeta 1942. cjelokupno muško stanovništvo sela ujedinjeno, bolje braniti.

"Einsatzstaffel" bio je pod stegovnom nadležnošću Altgayera, koji je prenio preko Landesmannschaftsführera SS-Obersturmführer Lichtenbergera, njegove naredbe i preuzeo zaštitu njemačkih naselja.

Sjedište je bilo u Osijeku, uključujući i "Stabswache", zapovjedni bataljon "Prinz Eugen" koji je formiran u listopadu 1941. godine sa šest četa od ukupno oko 1500 ljudi i tri bataljona spremnosti "Ludwig von Baden". "General Laudon" i „Emanuel von Bayern“ formirani su do kraja kolovoza 1942. godine, svaki s četiri čete, ukupno oko 1800 vojnika, regrutirani iz dobrovoljaca od 17 do 22 godine, a njima je bio uračuvan hrvatski vojni rok. Sve su jedinice bile u akciji protiv partizana. Podržala su ih od prosinca 1941. dva bataljona njemačkih lovaca i željezničkih-žaštitara koji su tijekom 1942. ojačani u tri bataljona.

Svi su članovi tih formacija bili prebaćeni do proljeća 1943. u Waffen SS, a starije generacije Njemačke Narodne Skupine morale su popuniti te bataljone. Stoga je lokalna zaštita reorganizirana u veljači 1943. u "Heimatwache der Deutschen Volksgruppe" za sve muškarce od 16 do 60 godina.

Zbog sve vidljivijih partizanskih napada se je uključio Himmler iste godine.

Njemačka Narodna Skupina i Altgayerovo osoblje bili su podređeni neposrednom Himmlerovom podređenom "predstavniku RFSS-a" pri "opunomoćenom njemačkom generalu u Hrvatskoj", SS Brigadeführeru Kammerhofer, koji je na tom mjestu imenovan u Zagrebu, trebao je "osigurati konačno umirenje" područja "oslobođenog od partizanskih postrojbi".

Prema podacima rukovodstva Njemačke Narodne Skupine u listopadu 1941. bilo je oko 1200 muškaraca u Waffen-SSu.

Internim sporazumima Waffen-SSa prvotno je dodijeljen udio od deset posto svih regrutirani hrvatskih Nijemaca, što ona, međutim, nikako nije bilo dosta. Himmlerovo inzistiranje na iskorištavanju narodnih rezervi ljudi jugoistočne Europe isključivo za SS konačno je uspjelo u svibnju 1942. postići OKW zapovjedništvo u kojem su "regrutivanje i obuka sposobnih Volksdeutschera u jugoistočnoj regiji" bio jedino zadatak Waffen-SSa.

Ne čekajući stupanje na snagu sporazuma, SSovska novačka komisija je već započela svoju aktivnost u Osijeku 1.9.1942., iako je Altgayerov - također još uvijek preuranjen - poziv za saziv bio datiran tek 15.9.1942. Prije toga se je trebalo zavrsiti preseljenje Nijemaca (takotvani "Streudeutschtum") u bosanskim dijelu Nezavisne Države Hrvatske.

Do sredine listopada prikupljeno je 15.000 muškaraca koji su prebačeni u Waffen-SS i aktivne policijske jedinice SS-a u Reichu. Cijeli "Einsatzstaffel" i njemački Domobrani, prebačeni su u SS diviziju "Prinz Eugen", pri čemu se vodstvo Njemačke Narodne Skupine osjećalo obveznim za novo, odlučno produženje obveze vojne službe. S druge strane, plan o osnivanju hrvatsko-njemačke "SS brigade" propao je zbog Hitlerovog odbijanja, koji nije htjeo imati probleme radi toga s Poglavnikom dr. Ante Pavelićem. Regruti su bili raspodijeljen u razne SS jedinice, uključujući SS diviziju "Prinz Eugen" i SS žandarmeriju.

U to je vrijeme pripadalo Waffen-SSu : 17538 muškaraca, njemačkom Wehrmachtu : 1386, hrvatskom Domobranstvu : 2636, vojnim formacijama Njemačke Narodne Skupine : 3488 muškaraca. Pored tih 25048 hrvatskih Nijemaca bilo je 410 hrvatskih Nijemaca pripadnika hrvatske Državne Radne Službe, 2200 članova „Organizacije Todt“ i oko 4500 radnika. Materijalna opskrba članova obitelji vojnika Waffen SS ostala je neprestana. Strašna monetarna devalvacija snažno ju je pogodila, tako da je u siječnju 1944. Himmler bio primoran narediti da socijalna sredstva budu zamijenjena tjednim obrocima hrane.

Prema „Godišnjaku njemačke nacionalne grupe u Hrvatskoj“ iz 1943. godine, broj članova njemačke mladeži u Hrvatskoj iznosio je više od 15.000. Poput Hitlerove omladine, i ona je imala svoju konjicu, moto-sport-jedinice i jedinice-jedrilice.

Volksdeutscheri su također bili integrirani u hrvatske jedinice, npr. kao u :

- Jedinicima koje govore njemački jezik u hrvatskoj Državnoj Radnoj Službi

- Njemački zaštitni željeznički-bataljon

- Njemački lovački bataljon u hrvatskim Domobranima

Početkom 1939. napušta Jugoslavensku radikalnu zajednicu, čiji je gradski viječnik bio u Osijeku, te pristupio Hrvatskoj seljačkoj stranci. Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske imenovan je 14. travnja 1941. vođom Njemačke narodne skupine (Volksgruppenführer), državnim ravnateljem pri Predsjedništvu Vlade Nezavisne Države Hrvatske imenovan je 5. studenog 1941. a dan kasnije Heinrich Himmler mu daje čin SS-ovog Hauptsturmführera (satnika).

Bio je jedan od utemeljitelja Vojnice njemačke narodne skupine. 1942. izabran je za jednog od dva zastupnika njemačke manjine u Hrvatskom državnom saboru.

Od 11. siječnja 1943. državni je tajnik pri Predsjedništvu vlade Nezavisne Države Hrvatske te mu je Poglavnik dr. Ante Pavelić dao čin pričuvnog pukovnika Ustaške vojnice i naslov viteza.

Kratko je sredinom 1943. boravio na istočnom bojištu. Nakon povratka u kolovozu 1943. proglasio je opću mobilizaciju Nijemaca u NDH.
9. studenog 1943. promaknut je u SS-ovog sturmbannführera (bojnika). 1944. počeo je organizirati iseljavanje Nijemaca iz Hrvatske u Njemačku. Nakon rata pobjegao je u Austriju ali su ga zarobili Britanci i izručili vlastima komunističke Jugoslavije. Vojni sud u Zagrebu ga je 1950. osudio na smrt.

ZAKONSKA ODREDBA

o porabi njemačkog jezika, njemačke zastave i njemačkih oznaka

u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

§ 1. Svi Niemci i njihove uzstrojbe imaju pravo na području Nezavisne Države Hrvatske izvješavati njemačku zastavu, pjevati i svirati himne njemačkog naroda, te pozdravljati njemačkim pozdravom.

§ 2. Svi Niemci imaju pravo na području Nezavisne Države Hrvatske nesmetano se služiti ustmeno i pismeno njemačkim jezikom u posebničkom i javnom životu.

§ 3. U svim državnim upravnim jedinicama i u obćinama, gdje njemačko stanovničtvo iznosi više od 20 posto, hrvatski i njemački jezik bit će načelno jedan drugome ravnopravni kao službeni jezici kod svih oblasti, sudova, samoupravnih tiela, zavoda, ustanova i zaklada. Poraba jezika ravna se prema jeziku predlagatelja.

Javni proglasi i pismeni sastavci službenog saobraćaja (nadpisi, nacrti, obrazci i t. d.) u ovim upravnim jedinicama i obćinama imaju biti uviek dvojezični (hrvatski i njemački).

U svim državnim upravnim jedinicama i u obćinama. gdje njemačko stanovničtvo iznosi više od 10 posto, pripada Niemcima pravo porabe njemačkog jezika u saobraćaju sa svim hrvatskim državnim, samoupravnim, te ostalim oblastnim uredima i ustanovama.

§ 4. Imena i prezimena svih Niemaca imaju se svagdje u javnom životu, naročito u svim uredima, pisati i voditi u njihovu prvotnom obliku i po njemačkom pravopisu.

§ 5. U mjestima s više od 20 posto stanovničtva njemačke narodnosti, gdje je uobičajeno ili predajom do danas uzčuvano njemačko ime mjesta, hrvatsko i njemačko ime ravnopravne su službene oznake mjesta u smislu postojećih propisa. U tim mjestima imaju natpisne ploče mjesta i ulica biti dvojezične.

Niemcima ostaje slobodno, da se medju sobom u govoru i pismu služe svim već uobičajenim njemačkim nazivima mjesta.

Djela, koja se protive odredbama ovoga paragrafa, mogu napadati same obćine i Njemačka narodna skupina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pred upravnim sudom.

§ 6. Ministar unutarnjih poslova ustanovit će naredbom, u kojim državnim upravnim jedinicama i obćinama sačinjava njemačko stanovničtvo u omjeru prema hrvatskom više od 20 posto, odnosno više od 10 posto. Ovu će naredbu izdati nakon saslušanja vodje narodne skupine.

Ova se naredba ima izdati najkasnije mjesec dana nakon proglašenja ove zakonske odredbe.

Izmjena ove naredbe na temelju nove brojitbe pučanstva ili drugih brojitbenih podataka dopuštena je samo nakon saslušanja ili na priedlog vodje narodne skupine.

§ 7. Čast njemačkog naroda, njemačka zastava, njemačke oznake, kao i znakovi i odore njemačke narodne skupine i njezinih jedinica, te ostala prava iz ove zakonske odredbe uživaju istu zaštitu kao i ona hrvatskoga naroda.

§ 8. Uz oštećenoga može se kaznenom progonu radi djela protiv § 7. pridružiti vodstvo Njemačke narodne skupine kao privatni učesnik u smislu kaznenog postupnika, odnosno može kao nadomjestni tužitelj predložiti i nastaviti kazneni progon kod sudova i upravnih oblasti.

§ 9. Provedba ove zakonske odredbe povjerava se ministarstvu unutarnjih poslova i ministarstvu pravosudja i bogoštovlja.

§ 10. Ova zakonska odredba stupa na snagu danom proglašenja u Narodnim novinama.

U Zagrebu, dne 30. listopada 1941.

Poglavnik

Nezavisne Države Hrvatske :

Dr. Ante Pavelić, v. r.

Broj: CCCLXXII-1893-Z-1941.

Ministar unutarnjih poslova :

Dr. Andrija Artuković, v. r.

Ministar pravosudja i bogoštovlja:

Dr. Mirko Puk, v. r.

PROVEDBENA NAREDBA

ministarstva pravosudja i bogoštovlja od 13. svibnja 1942. broj

1189-Z-1942. zakonskoj odredbi o porabi njemačkog jezika, njemačke

zastave i njemačkih oznaka u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

od 30. listopada 1941. broj CCCLXXII-1893-Z-1941.

Na temelju § 9. zakonske odredbe o porabi njemačkog jezika, njemačke zastave i njemačkih oznaka u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 30. listopada 1941. broj CCCLXXII-1893-Z-1941. (Narodne novine od 30. listopada 1941. broj 166) a savezno s naredbom ministra unutarnjih poslova od 17. travnja 1942. broj 2429-I-A-1942. o ustanovljenju državnih upravnih jedinica i obćina, u kojima njemačko stanovničtvo u omjeru prema hrvatskom sačinjava više od 20 posto, odnosno više od 10 posto (Narodne novine od 20. travnja 1942. broj 87) propisujem ovu provedbenu naredbu:

§ 1. Kao sudovi, na području kojih njemačko stanovničtvo u omjeru prema hrvatskom iznosi više od dvadeset posto, ustanovljuju se :

1. Kotarski sudovi u Staroj Pazovi, Djakovu, Osieku, Hrvatskim Karlovcima, Zemunu, Rumi, Vukovaru i Vinkovcima;

2. Sudbeni stol u Hrvatskoj Mitrovici.

§ 2. Kao sudovi, na području kojih njemačko stanovničtvo u omjeru prema hrvatskom iznosi više od deset posto, ustanovljuju se :

1. Kotarski sudovi u Šidu, Iloku i Daruvaru;

2. Sudbeni stol u Osieku.

§ 3. Ova provedbena naredba zadobiva pravnu moć danom proglašenja u Narodnim novinama.

U Zagrebu, dne 13. svibnja 1942.

Ministar pravosudja i bogoštovlja :

Dr. Mirko Puk, v. r.

Etničko čišćenje Folksdojčera u komunističkoj Jugoslaviji :

Pisac memoranduma Isterivanje Arnauta iz 1937. godine Vasa Čubrilović, kojega su komunističke vlasti nakon svojega dolaska u Beograd postavile za svojega komesara na Filozofskom fakultetu, predaje novim vlastima svoj memorandum (15 stranica gusto ispisanih pisaćim strojem) od 3. studenog 1944. godine, kojim novim vlastima izlaže iste teme, naglašavajući da je upravo sada pravi povijesni trenutak za prisilno iseljavanje nacionalnih manjina.

Taj beogradski sveučilišni profesor i budući ministar u vladi DF Jugoslavije predlaže u tom memorandumu, kako bi trebalo protjerati ne samo Nijemce, nego i sve druge nacionalne manine : "Mi se možemo slagati ili neslagati u pojedinim pitanjima državne politike, ali smo danas složni u jedno, da sa Folksdojčerima u Jugoslaviji, treba jednom zauvek prečistiti račune. Oni su to zaslužili svojim nelojalnim držanjem prema državi u kojoj su živjeli,svojom svirepošću i verolomnošću, svojom gramljivošću i i bezobzirnošću... Osim nelojalnog držanja ima i drugih du!okih državnih razloga koji nas prisiljavaju daiskoristimo ovaj rat i da rešimo manjinsko pitanje iseljavanje manjina. Naše manjine, već smo podvukli, nisu za nas opasne zbog svog broja već zbog svog geopolitičkog položaja i zbog svoje povezanosti sa se!i srodnim susednim narodima... Vojvodina je žitnica cele Jugoslavije, a da u njoj nema nijednog Srbina ili Hrvata, morali bi se za nju boriti zbg ishrane miliona naših građana južno od Save i Dunava. Kad čovek pokušava da stvara privredni za buduću izgradnju jugoslovenskih zemalja, on ga ne može zamisliti Bez Vojvodine, kao žitne rezerve... Samo hladni državni račun mora da upravlja na)om politikom po ovom pitanju... Pošto smo izneli razloge zašto treba očistiti državu od manjina, da vidimo ima li mogućniosti za izvođenje toga plana. Objektivno uzevši, uslovi za taj posao su veoma povoljni. Ako se prilikom izgrađivanja Evrope polazilo sa stanovišta da se manjinsko pitanje može rešiti preko povlastica tim manjinama iskustvo iz ovoga rata su pokazala cijeloj Evropi da to nije tačno. Bezobzirno iskorištćavanje nemačkih manjina od strane Trećeg Rajha, doveli su do saznanja, da je jedino pravično rešenje tog pitanja, preseljavanje manjina... Sam Treći Rajh poveo je jednu brutalnu kolonizatornu politiku prebacujući milione s jednog kraja Evrope na drugi .Šta više, on je spremao planove za iseljavanje čitavih naroda i putem jedne smišljene kolonizacione politike težio je da zavlada jugo-istočnom i istočnom Evropom. Da je on pobedio u ovom ratu, nas Južnih Slovena, pose!ice Srba nestalo bi sa lica zemlje.Ovaj način rešavanja manjinskog pitanja primili su bili i nemački saveznici Italija i Mađarska. Zato, je i razumljivo da su i naši saveznici stali na stanovište da se u ovom ratu manjinsko pitanje reši putem preseljavanja. Prvi bratski Sovjetski savez primjenjuje još pre rata ovu metodu u rešavanju manjinskih problema. On je već davno raselio Karelce na granicama Finske. Iz primorskih oblasti na Dalekom istoku iseljeni su Koreanci i Kinezi čak u Turkestan. Kada je Sovjetski Savez još 1940. zaposeo Besarabiju on je iselio iz nje 150.000 Besarabskih Nemaca. Čitav grad od baraka izgradili su te godine Nemci na ušću Save u Dunav u zemunskom polju. Mi Beograđani imali smo tada prilike da gledamo transporte tih Nemaca, u tom logoru prilikom odlaska za Nemački Rajh. I sada vrši Sovjetski Savez još u toku rata izmenu stanovništva, preseljavajući Poljake iz Ukrajine i Bele Rusijee preko nove poljsko-sovjetske granice, a dovodeši otud Ukrajince i Belo-Ruse u Sovjetski Savez. Pozivajući se na ove primere i mi ćemo imati pravo, da tražimo od naših saveznika, da se i naše manjinsko pitanje reši na isti način, iseljavanjem... Po pitanju naroda koje trebamo iseliti mišljenja sam, da treba uzeti u red: Nemci, Mađari, Arnauti, Talijani i Rumuni... Posle onih strahota što su ih Nemci počinili po našim zemljama i po celoj Evropi, oni su izgubili svako pravo a nikakav obzir zato ih treba nemilosrdno goniti. Mađarski narod i kod nas, kao i u Mađarskoj..., i pored pokolja u Bačkoj i pandurske službe Nemcima po Rusiji, ipak zaslužuju nešto obzira...To isto važi i za Arnaute... Međutim, prikom rešavanja manjinskog problema mi moramo po svaku cenu etnički osvojiti Bačku, Kosovo i Metohiju, izbacujući pri tom koju stotinu hiljada Mađara i Arnauta iz naše države. Fašistički režim u Italiji strahovito je postupao sa našim svetom u Istri, Gorici i Gradišci. Kad dobijemo te zemlje natrag mi se moramo potruditi da ih ponovo etnički osvojimo, iseljavajući iz njih sve one Talijane, koji su se tamo naselili posle 1. decembra 1918."

Nije poznato u kojoj mjeri je taj Čubrilovićev dokument - popraćen tabelama sa statističkim podatcima i konkretnim prijedlozima organizacije "posla" etničkog čišćenja utemeljenima na njegovom dobrom poznavanju rada državne uprave - utjecao na odluku vrha komunističke vlasti da pristupi etničkom čišćenju Nijemaca na području Jugoslavije, ali valja opaziti da je kod komunista očito dojam o Čubriloviću bio dobar, kada vidimo da je on u danima preuzimanja vlasti u Beogradu postavljen za komesara za Filozofski fakultet, da bi potom od travnja 1945. do 1950. godine bio i ministrom u vladi komunističke Jugoslavije; najprije kao ministar poljoprivrede, a potom kao ministar šumarstva.

Josip Broz Tito je, nakon što je s dijelom Vrhovnog štaba NOV i POJ pristigao 4. listopada 1944. u vojvođanski Vršac, da bi odatle rukovodio borbama radi oslobođenja Beograda. Našavši ondje dosta civila Folksdojčera, upućuje 16. listopada 1944. komandantu 1. armijske grupe NOVJ Peki Dapčeviću depešu u kojoj je naređuje: “Pošalji mi hitno preko Bele Crkve za Vršac jednu od najboljih, jakih brigada eventualno krajišku. Potrebna mi je da očistim Vršac od švapskih stanovnika.“ Od listopada do prosinca 1944. nekoliko tisuća civila folksdojčera, ali i drugih, pretežno muškaraca, odvedeno je u obližnji likvidacijski logor. Prema poimeničnim pokazateljima u Vršcu i okolnim mjestima utvrđeno je 1.038 žrtava.

Na sličan način postupalo se i u drugim krajevima koje su nastanjivali Folksdojčeri. Na sjednici NKOJ-a održanoj 30. listopada 1944., predsjednik NKOJ-a maršal Jugoslavije J. Broz Tito je objasnio : “Uspostavu vojne vlasti u Vojvodini diktirali su specijalni problemi u Vojvodini, - isterivanje Nemaca ... Pitanje iseljavanja Nemaca mi moramo rešiti, jer je to večita opasnost za našu zemlju. To pitanje ćemo postepeno rešavati. Zasada će se sve sposobno od 16 do 60 godina svrštavati u radne bataljone i upotrebljavati na razne radove. Kolonizaciji našeg stanovništva u Vojvodini namesto isteranih Nemaca treba odmah pristupiti. Tj. na nemačka imanja odmah naseljavati Srbe, Crnogorce, Ličane i td, i to siromašne i poštene porodice.“

Odlukom AVNOJ-a od 21. studenog 1944. godine - pod očitim utjecajem dotadašnjih odluka Josipa Broza Tita, a moguće i pod utjecajem memoranduma Vase Čubrilovića od 3. studenog 1944. godine - proglašeni su svi etnički Nijemci na području Jugoslavije (primjenjivalo se to i na Austrijance) neprijateljima, osim onih koji su surađivali s NOVJ. Odlučeno je da se svima njima bez naknade oduzme svu imovinu. Procjenjuje se da je od oko 500.000 Nijemaca, koliko ih je živjelo na području Jugoslavije do potkraj Drugoga svjetskog rata, oko 240.000 evakuirano pred naletom Crvene armije i NOV i POJ. Potkraj 1944. godine snage Crvene armije odvode na prisilni rad u Sovjetski Savez oko 30.000 jugoslavenskih folksdojčera, bez protivljenja jugoslavenskih komunista.

Državna komisija za repatrijaciju je 22. svibnja 1945. zabranila povratak na teritorij Jugoslavije svim Folksdojčerima s područja Jugoslavije koji su se zatekli izvan njenog teritorija. Predsjedništvo Ministarskog savjeta (vlade) Demokratske Federativne Jugoslavije u Beogradu izvijestilo je 11. lipnja 1945.: “Vlada Jugoslavije stoji na stanovištu da sve Nijemce koji se nalaze u okviru granica Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku, čim se zato stvore povoljni tehnički uslovi.”

Zemaljska komisija za repatrijaciju Nijemaca pri Ministarstvu unutarnjih poslova FD Hrvatske, Zagreb, izvijestila je 7. srpnja 1945. oblasne i okružne Narodne odbore koga se treba smatrati Nijemcem, internirati u logor i protjerati: “[...] u obzir za iseljavanje dolaze svi Nijemci i Njemice po slijedećem kriteriju: 1) Kome je materinski jezik njemački (potječe iz braka Nijemca ili Njemice).- 2) Tko potiče iz braka u kome je otac Nijemac.- Od ovoga se izuzimaju: 1) Tko je aktivno pomagao narodno-oslobodilačku borbu (ostaje zajedno sa svojom užom porodicom – djeca, otac i majka).- [...] 2. Njemice udane za Jugoslavene sa djecom.- 3. Djeca do uključivo 16 godina iz braka Jugoslavenke sa Nijemcem, ukoliko se takova Jugoslavenka odluči da ostane u zemlji i napusti muža Nijemca. Ženi Jugoslavenki udatoj za Nijemca ostaje slobodno da bira dali će poći sa mužem ili će ostati u zemlji sa djecom do 16 godina. U koliko se radi o ženskom bračnom partneru nejugoslavenske narodnosti takva je žena dužna da slijedi muža Nijemca.- [...].”

Od približno 200.000 Nijemaca civila koji su nakon kraja ratnih operacija ostali na teritoriju Jugoslavije, bilo je od kraja 1944. godine do početka 1948. godine u logore internirano njih oko 170.000. Smatra se da je oko 60.000 Foldsdojčera pomrlo u tim logorima, uslijed nehumanih uvjeta u njima.

Prema podatcima Ministarstva unutarnjih poslova FNR Jugoslavije, u siječnju 1946. se području Jugoslavije u logorima nalazilo (do tada preživjelih) 117.485 Folksdojčera, od toga 34.214 muškaraca, 58.821 žena i 24.422 djece; na slobodi se u tom trenutku nalazilo samo
12.897 Folksdojčera. Na području Hrvatske u logorima se tada nalazilo 10.600 Folksdojčera, od toga 3.000 muškaraca, 4.500 žena i 3.100 djece; na slobodi se nalazilo 2.000 Folksdojčera, od toga 700 muškaraca, 1.000 žena i 300 djece. Jugoslavenski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković iznosi u u opsežnom izvješću Vladi FNR Jugoslavije da je “stanje u ovim logorima ... vrlo loše u svakom pogledu. Smeštaj, higijenske prilike, ishrana, odeća i obuća su daleko ispod minimalnih zahteva za uredno življenje.”

Od prijašnjih oko pola milijuna, ostalo je do prvog popisa stanovništva u poslijeratnoj Jugoslaviji 1948. godine živjeti samo 55.000 Folksdojčera. U Hrvatskoj ih je ostalo oko 10.000, od ranijih preko 100 tisuća.

U čl. 30. Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije ("Službeni list Demokratske federativne Jugoslavije" br. 40/45 i 70/45) bilo je propisano da se u cijelosti ima nastaviti s konfiskacijom "imovine lica njemačke narodnosti" prema odluci AVNOJ-a od 21. studenog 1944. godine.

U kuće i na imanja Folsdojčera kolonizirano je slavensko stanovništvo, u Vojvodini pretežno Srbi, a u Hrvatskoj pretežno Hrvati. Ministarstva poljoprivrede svake od federalnih republika je na temelju Općeg zakona o Agrarnoj reformi i kolonizaciji odredilo broj obitelji za svaki kotar i naselje koje će imati "pravo na unutarnju i vanjsku kolonizaciju". Prema planovima Banat je trebalo naseliti 16.500 obitelji (3.000 iz Slovenije, 2.000 iz Makedonije, 3.000 iz Srbije i 8.500 iz Bosne i Hercegovine). Bačku je trebalo naseliti 20.000 obitelji (7.000 iz Crne Gore, 7.500 iz Hrvatske, 3.000 iz Bosne i Hercegovine i 2.500 iz Srbije). Za Srijem je prema prioritetima planirano naseljavanje boračkih obitelji iz Srijema, nakon njih 500 obitelji iz susjednih kotara Bosne i Hercegovine i 500 obitelji iz Srbije. Borci invalidi i obitelji boraca gardijskih jedinica Jugoslavenske armije trebale su naseliti staropazovački i zemunski kotar.

Oko 6.500 tisuća obitelji iz same Vojvodine dobilo je mogućnost da se naseli na imanje Folksdojčera. Planirano je doseljavanje 1.000 obitelji iz Hrvatske u Baranju, a i u najzapadniji dio Srijema koji je ostao u sastavu Hrvatske planiralo se doseliti 500 obitelji iz drugih dijelova Hrvatske. Prosječna obitelj koja je kolonizirana imala je 5,69 članova. Na području Hrvatske, bilo je planirano dodijeliti pravo na koloniziranje tako da među kolonistima bude 61,1 posto Hrvata i 38,9 posto Srba, ali je u izvedbi kolonizacije udio Srba bio naposljetku znatno veći od planiranog; uz to se dio etničkih Hrvata nakon doseljavanja predomislio i vratio u svoj zavičaj. Nakon provedene kolonizacije, kolonisti su na popisu stanovništva provedenom 1948. godine činili 14% ukupnog stanovništva Vojvodine.

Ako se ne računaju kolonisti iz same Vojvodine, njih je bilo u Bačkoj 131.045, u Banatu 80.879, te u Srijemu 14.153. Iz Hrvatske je u Vojvodinu preseljeno 9.279 obitelji s 52.868 članova. Od 225.696 kolonista naseljenih u Vojvodini, bilo je 162.447 Srba, 40.176 Crnogoraca, 12.000 Makedonaca, 7.134 Hrvata (ukupni broj Hrvata u Vojvodini se nije povećao, zbog znatnog broja pobijenih i iseljenih srijemskih Hrvata pri kraju rata), 2.091 Slovenaca i 1.848 Bošnjaka (hrvatski Muslimana, prema tadašnjoj terminologiji).

Filatelistička izdanja Njemačke Narodne Skupine :

Njemačka kuća u Osijeku (Deutsches Haus in Esseg) :

Marke grada Rume koji je imao večinsko njemačko stanovništvo dok ih nisu 1945 u partizane preobučeni četnici otjeral sa njihivi stoljetni ognjišta, deportirali u logore ili poubijali.

Ruma je gradić u od Srbije okupiranog dijela hrvatskog Srijema, u takozvanoj pokrajini Vojvodini.

Ponovna uspostava Rume postala je nužna nakon što je 1745. u Srijemu ponovno uspostavljena vojna granica, a hrvatski barun Marko Pejačević morao je potražiti novo središte svoje domene jer mu je bilo oduzeto gotovo dvije trećine imovine. Tako je 1746. godine redovito osnovano veliko novo naselje s pravokutnim ulicama kao središtem posjeda Pejačevića. Putevi su se povlačili u smjeru zapad-istok. U smjeru sjever-jug glavne su ceste prelazile uske ulice.

Za promicanje naseljavanja kolonista grad je dobio brojne povlastice. Dolaskom velike skupine njemačkih doseljenika koji su 1746. preko Dunava iz Regensburga došli u Rumu u takozvanim Ulmer kutijama, uspon Rume počeo je kao kulturno središte njemačkog naroda u Srijemu. U kratkom vremenu stanovništvo njemačkih doseljenika poraslo je na 60 posto stanovništva, a Ruma je ubrzo postala poljoprivredno središte Srijema..

Prvi Nijemci, koji su u 1746-1748. godine pozvani u nekoliko skupina radi naseljavanja, uglavnom su poticali iz sjevernih bavarskih područja Gornjeg Pfalza te Gornje i Donje Frankonije. Samo nekoliko ih je došlo iz Donje i Gornje Bavarske. Zbog nošnje 18. stoljeća većina ih je vjerojatno došla iz područja Bamberške biskupije. Pošli su iz Regensburga a austrijske vlasti su im odobrile jednomjesečno putovanje Dunavom nizvodno do Hrvatski Karlovaca. Iz Hrvatski Karlovaca su bili prebaćeni sa 30 velikih kočija u Rumu.

1749. godine Ruma je dobila status grada slobodnog trgovanja, s pravom svake godine održavati nekoliko sajmova i tržnicu u nedjelju. Već 1747. godine u Rumi se održao prvi sajam.

Povelja slobode i raznih pogodnosti (Charta der Freiheit und andere Vorrechte) ) od 1. siječnja 1749. godine, koju je barun Marko Pejačević dao trgovačkom gradu, učinila je Rumu atraktivnom za nove doseljenice. Veće skupine njemačkih doseljenika na kraju su došle 1749. i 1762. godine, tako da je veliki dio Rumskog stanovništva bio njemačkog porijekla. Ostali stanovnici bili su Hrvati i Madžari.

1762. godine prvi je put zabilježen opći poštanski promet koji je osigurao i turistički promet. Poštanski i turistički promet kretao se od Osijeka preko Vukovara do Hrvatske Mitrovice, a potom od Rume do Zemuna. Od Rume se odvojio drugi pravac do Hrvatskog Karlovaca i Iriga. Ruma se razvila u zanatsko i trgovačko središte u kojem se je do 1944. više od polovice stanovništva računalo među njemačkom nacionalnošću.

Treći "Schwabenzug" 1786. godine :

1786. godine, u trećem i posljednjem "Schwabenzugu", protestantski i reformirani doseljenici naseljavaju se u Rumi pod carem Josipom II., koji su na proljeće 1786. stigli na zahtjev hrvatskog baruna Pejačevića. Nijemci koji su se već bili naselili u Rumu su svi bili katolici, tako da im se nisu svidjeli novi doseljenici koji du bili protestanti i reformirani. Katolicki Nijemci ih nisu htjeli i tako su novi doseljenici morali kopati oko 100 špilja, i tamo preživiti zimu. 338 od ukupno 557 osoba nisu preživjeli tu zimu i umrli od gladi 1786/87 godine. Prezivjeli su u proljeću pošli na put u Bačku i tamo su osnovali selo Jarek.

Sve do I. Svjetskog rata :

Od 19. stoljeća ekonomija je započela s procvatom, a uspostavile su se i pivare, prerada obuće i kože kao i opeka. Godine 1883. Ruma je bila povezana sa srijemskom željeznicom od Zemuna preko Indije do Hrvatske Mitrovice. 15. rujna 1901. godine Kraljevska mađarska državna željeznica puštala je u rad (oko 30 km dugu) lokalnu željeznicu Ruma-Klenak.

Telefonski promet uveden je 1904. godine.

1906. gradonačelnik grada postao je Nijemac Ferdinand Riester. Od 1906. Riester je bio pobjednik popisnih izbora u izbornoj jedinici Ruma-Irig, a ujedno i jedini njemački član vladajuće stranke u parlamentu Kraljevine Hrvatska-Slavonija. Godine 1910. ponovno je potvrđen na dužnosti. Riester je 1911. godine također poslan kao delegat Hrvatskog sabora kao jedinog njemačkog člana parlamenta u mađarskom Reichstagu sve do raspada K.u.K. monarhije.

Na političkoj razini često je vladala napetost između Hrvata i Nijemaca, koja je kulminirala 1911. na sastanku u Saboru. U Slawoniji i Srijemu njemački su glasači pomogli vladajućoj stranci Bana Nikoli Tomašiću u pobjedi na prethodnim državnim izborima i zatražili veća prava za svoju etničku skupinu. Od 1904. do 1919. u Rumi je izlazio njemački narodni časopis "Deutsche Volksblatt für Syrmien". Rastuća važnost Rume kao političkog središta Nijemaca Slavonije i Srijema ponovno je jasno uočena 1912. godine, kada je postala mjesto susreta karpatskih Nijemaca. 1913. hrvatska vlada odobrila je statut "Saveza Nijemaca u Slavoniji i Srijemu" čija se osnivačka skupština održala
28. rujna 1913. u Rumi.

Međuratno doba i II. Drugi svjetski rat :

1918. Ruma je postala dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i izgubila na važnosti za njemački nacionalni pokret. Prema popisu stanovništva iz 1921. godine, Njemci su ostali najveća etnička skupina, s 28% Srba, 11% Hrvata, 3,5% Mađara i 2% Židova. Vidi se po time da su naseljavani Srbi, koji u Rumi do 1918 skoro i nisu postojali.

Nakon invazije Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941. u gradu je bilo do 10.000 vojnika Kraljevske vojske Jugoslavije. Njemački Wehrmacht, koji je 12. travnja već stigao do predgrađa Rume, prihvatio je bez borbe predaju brojnih jugoslavenskih formacija u Rumi, u školu su internirana 3 generala i 243 časnika, a kasnije deportirani u Njemačku kao ratni zarobljenici. Pod okupacijom Wehrmachta uništena je sinagoga Rume, a srpski doseljenici koje je naselila okupatorska Kraljevina Jugoslavija su opet otjerani iz Rume.

Nezavisna Država Hrvatska je htjela regulirati odnos Hrvata i Nijemaca i taku u međunarodnim ugovorima garantirala Njemcima sva građanska prava.

Njemačku etničku skupinu predstavljao je Branimir Altgayer u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

1941. godine u Rumi je otvorena njemačka gimnazija. 1942.

Titovi su partizani počeli divljati u rumskoj regiji i namjerno izvoditi napade i zloćine nad hrvatskim i njemačkim stanovništvu.

Postoje biljegi hrvatskog grada Rume (trenutno jos uvijek okupiran od Srba) koje imaju vrlo interesantnu a u Hrvatskoj totalno nepoznatu povijest.

Na Cvjetnicu 1941. godine u Rumi su partizani i bivši četnici držali kao taoce 42 ugledna njemačka građanina. Na Veliki petak isti bi trebao biti prebačen u Srbiju na likvidaciju. Njemačke jedinice su bile u neposrednoj blizini. Ugledni srpski građani grada Rume oslobodili su taoce i predali im ključeve grada. Njemački tenkovi ušli su u grad rano na uskršnju subotu. Megalomansko općinsko vijeće Rume su se proglasili samostalnom državom u državi Hrvatskoj. Općinsko vijeće odbilo je osnivanje hrvatske vojne komandanture!

Samouprava se je mogla održati 3 mjeseca!

U tom razdoblju dizajnirano je i tiskano 5 maraka. Prema dizajneru Bischofu, te su marke korištene samo kao taksene marke.

Vođa grupe Kammerhofer konačno je dokrajčio tu "Slobodnu državu Ruma" i konačno prisilio  građane Rume da se priklone Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Hrvatske vlasti nisu dopustile divljanje partizana i četnika i počeli u ljeti 1942 sa akcijom "Tomić" da uhvate divljake i likvidiraju komunističke i četničke simpatizere. 1942 je strijelano 80 osoba srpske nacionalnosti koji su podržavali aktivno pratizane ili četnike. 1943. godine, strijeljano je još 92 Srba koji su podržavali taj četnički i partizanski ološ.

Srijemska regija došla je u daljnje planiranje njemačkog vrhovnog zapovjednika za jugoistok u izgradnju nove linije obrane ("Nibelungenlinie") iz grupe vojske F na Srednjem Balkanu radi formiranja, a time i povlačenja iz Grčke kroz Srbiju (grupa vojske E) omogućiti značajnu stratešku ulogu u daljnjem toku rata. Postupno premještanje fronte u Srijem, s takozvanim "smeđim" (Putinice-Dobrinci) i "zelenim" (Irig-Jarak) linijama kod Rume,  trebalo bi formirati novu, srijemsku frontu. Budući da su se glavni dijelovi 2. i 3. ukrajinskog fronta trebali okrenuti Bačkoj i glavno uvlačenje Crvene armije u jugoistočnu Srednju Europu bilo preko Mađarske i zauzeće Budimpešte, Wehrmacht je uspio obraniti Dunavski zavoj i Savu bez velikog kontakta s jedinicama Crvene armije.

Nakon što je držanje Beograda 13. listopada za Wehrmacht bilo nemoguće, je po naredbi von Weichsa 15. listopada, osoblje i sjedište Vrhovnog zapovjednika za jugoistok preseljeno u Rumu. Nakon okupacije Beograda od strane Titovih partizana i jedinica Crvene armije 20. listopada 1944., dijelovi 3. ukrajinskog fronta i partizani od 21 na 22. listopad prelaze Savu.

Ostaci planinske divizije von Stettnera, koji su izbrisani u Beogradu, 22. listopada su prebačeni Šapcu u Srijem preko rijeke Save. Istodobno je 16. divizija NOVa krenula putem preko Save kod Skele u Srijem. Vojna skupina F povukla se iz Beograda zbog žestoko sukoba kod Zemuna na nove položaje prema Rumi i Hrvatskoj Mitrovici.

Pored 25.000 vojnika Kampfgruppe Böttchera, 15.000 vojnika Wehrmachta iz divizija Stettner i Kühlwein su bile glavne borbene jedinice Wehrmachta u Srijemu.

Partizanske brigade 16. divizije, napredujući s juga prema Rumi, mogle su samo okupirati neka srijemska naselja bez vojnih formacija, jer jos nije stigla pomoč mehaniziranih snaga iz Sovjetskog Saveza. 22./23. listopada su uspjeli okupirati Šimanoviće, 24. listopada bio je neuspjeli pokušaj zauzimanja Dobrinca.

Protunapad Wehrmachta u Putincima 24. listopada vodio se je sa žestokim borbama.

Wehrmacht je obranio Rumu u prvoj ovdje formiranoj vanjskoj obrambenoj liniji nadolazeće srijemske fronte na kanalu od Jarčine na Jarčini, Dobrinci, Petrovci do Putinaca s oko 4000 vojnika. Obnovljeni napredak od strane partizana dogodio se 25. listopada uz pomoć teške artiljerije i sovjetskih nekoliko raketnih bacača Katyusha. Irig na sjeveru Rume okupiran je 25. listopada, tako da je put sa sjevera prema Rumi bio otvoren. 26. listopada 1944. godine Putinići su konačno pali, a vanjski obrambeni front oko Rume razbijen je zarobljavanjem Dobrinca.

Konačni napredak na Rumu dogodio se s tri partizanske brigade iz Putinaca, Dobrinca i Buđanovaca. Popodne 26. listopada započeo je napad na Rumu sa sovjetskim topničkim bombardiranjem s dvije artiljerijske baterije i divizionom raketnih bacača. Nijemci su uspjeli odbiti napade do večeri. Tek novim artiljerijskim granatiranjem, jedinice partizana u noći su mogle napredovati uz pomoć pričuvnih jedinica do Rume. Borbe u Rumi trajale su do jutarnjih sati 27. listopada.

27. listopada Ruma je konačno pala pod okupaciju Partizana i preobučenih Četnika.

Od otprilike 10.000 Njemaca Rume, 1047 nije moglo ili nije htjelo sudjelovati u evakuaciji i u početku su ostali na terenu. Veliki dio su partizani strijeljali u studenom 1944. godine i pokopali u masovnoj grobnici. Preživjeli su odvedeni u koncentracioni logor Svilara u Hrvatskoj Mitrovici.

Rezolucijama AVNOJ-a također su se izuzele osobe njemačke nacionalnosti i nije im bilo dopušteno koristiti sudove radi njihove osobne ili pravne zaštite. Izuzetak su bili samo Nijemci, koji su bili u braku s osobom druge nacionalnosti ili su sudjelovali u otporu protiv Njemačke okupacione vlasti. Rasprodana poljoprivredna poduzeća, kuće i komercijalna poduzeća Volksdeutschera i Hrvata dodijeljeni su uglavnom srpskim okupatoru ovog dijela Nezavisne Države Hrvatske.

Kao zanimljivost, valja navesti da se tamošnji župnik Ivan Lajknar, Hrvat njemačkog podrijetla, svo vrijeme rata brinuo i za rimokatolike do samog kraja; čak i kad su Nijemci bježali iz Rume 1944., Lajknar je ostao. No unatoč tome što se iznimno skrbio za zaštitu mjesnih Srba i Židova, antinjemačka i antikatolička histerija novih vlastiju je nadvladala i pogubljen je 12. studenog 1944. godine.

Židovi u Rumi :

Sinagoga u Rumi, sagrađena 1935. godine, srušena u Drugome svjetskom ratu. Nacisti su započeli rušenje, a hrvatsko Gradsko poglavarstvo Rume u NDH protivilo se daljnjem rušenju o čemu je izdalo dokument.

Prema Čudiću, nacisti su sinagogu demolirali i srušili 1941. godine. Prema drugim izvorima 1941. godine pretvorena je u sabirni logor za Židove. Rumski Židovi odvedeni su u logor u Hrvatskoj Mitrovici. Od Židova su iznuđivani novci kao uvjet za puštanje iz tog logora. B. Pauković navodi kao godinu rušenja sinagoge 1943. godinu, a da je na njenom mjestu sinagoge srušene 1941. tu ustanovljen logor. Hrvatsko Gradsko poglavarstvo je izdalo dokument o zabrani daljeg rušenja židovskog hrama. Pisano je na hrvatskom, pisaćim strojem i upućeno zidarskom majstoru, pod pretnjom da će biti spriječen od strane gradske obćine. Na osnovi zabrane može se nazrijeti rad Zavoda za kolonizaciju i sasvim siguran sukob većinski njemačke vlasti i Hrvata u Rumi.

Poznate osobe iz Rume :

Antun Lombajer, autor prve knjige "Povijest kirurgije" na hrvatskom jeziku

Slavko Mađer, hrvatski pisac

Paško Rakić, hrvatski akademik i liječnik

Rajka Vali (Valerija Raukar), hrvatska glazbenica

Đuro Palaić, hrvatski pjesnik

Marke grada Zemuna.

Njemačka Narodna Skupina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je izdala 1943 za pristup u SS diviziju “Prinz Eugen” sljedeće pretiske na njemačkim markama za “Dan Wehrmachta”.

Njemačka Narodna Skupina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je izdala 1944 za pristup u SS diviziju “Prinz Eugen” sljedeće pretiske na njemačkim markama za “Dan Wehrmachta”.

Internet radio “Krugoval” :

 

[ Program ]

Download kompilacija
“Hrvatsko Ognjište” :

Sastavili smo za vas Download kompilaciju “Hrvatsko Ognjište” koju možete skiniti kao mp3, WAV i u puno više formata na našoj stranici.

[ Download ]

Veliki intervju sa vođom Hrvatskog Ognjišta!

Vođa “Hrvatskog Ognjišta”, Barun Stjepan plemeniti Rukavina von Morgenstern nam je u velikim intervjuu odgovorio na sva naša pitanja.

[ Pročitaj intervju ovdje ]

Novo u dućanu :

Gore : Raritet emigracije Nezavisne Države Hrvatske : 5 Kuna, 1991 u sešt različitih metala.

[ Kupi ovdje ] [ Više informacija ]

Gore : Džepni sat firme Zenith sa Rubinima sa državnim grbom Nezavisne Države Hrvatske i "Za dom Spremni" urara Joze Mažurića iz Mostara.

[ Kupi ovdje ]

Gore : Jedan od tri srebrena prstena njemačke vojne udruge “Handžar” (Handschar) izdan 10.4.1955 godine.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : Emigracija Nezavisne Države Hrvatske je izdala nekoliko vrlo rijetkih niza maraka.

[ Kupi ovdje ]

Gore : Evo još nekoliko primjera iz bogati filatelistički izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske.

[ Kupi ovdje ]

Gore : Ima još hrvatski Muslimana iz Sandžaka koji nisu tijekom 111 godina krivoslavno nesveto-savske okupacije balkanski nomada zaboravili na dan 29.4.1941, kad se je Sandžak priključio samovoljno Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Ti patrioti iz jednog dijela navijača
FK Novi Pazar (Torcida Novi Nazar) su izdali na sječanje na taj datum
29.4.2024 niz sa 24 maraka od kojih četri možete vidjeti gore.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : 1993 godine je HOS izdao dva različita niza maraka. Oba niza su ograničena na 200 komada. Gore vidite prvi niz.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : drugi niz HOSa iz 1993 godine.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : Njemačka vojna udruga “Handschar” je između 1955 i 1994 godine izdala 80 niza sa 4 do 32 donacijski maraka koje ne možete naći niti u jednim filatelističkom katalogu.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : Još nekoliko primjera izdanja njemačke vojne udruge “Handschar” :

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Srbi plačali Turcima 200 godina srpske gejeve!

Jeste li čuli za ĐOJLENJE?

Prije gotovo 200 godina Srbija je iz budžeta plaćala mlade srpske gejeve/pedere da budu LJUBAVNICI TURCIMA! Kasnije su ti isti postali svečenici u srpskoj crkvi.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska (br)ekavica preplavila hrvatski Jadran!

Srbi koji su došli raditi u Hrvatskoj su preplavili kafiće, restorane, vinoteke,
... i bez srama pričaju za Hrvate odvratnom (br)ekavicom umjesto da pričaju u Hrvatskoj hrvatski jezik.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Rasni zakoni već 1940. godine u veliko-srpskoj tvorevini zvanoj Kraljevina Jugoslavija!

Nezavisna Država Hrvatska je za njemačko priznanje morala primiti 1941. godine rasne zakone a domaći crveni tifusari i jugo-srpski okupatori taje da ih je Kraljevina Jugoslavija uvela već godinu dana prije : i to SAMOVOLJNO!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Čestit Srbin Igor Vukić dokazao srpsku i komunističku mitomansku laž o Jasenovcu i “logoru za (bre) decu”!

Čestit Srbin Igor Vukić dokazao veliko-srpsku i četničku laž o Jasenovcu i navodnim logoru za djecu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Prva hrvatska kovanica 32 - 38 godina prije prve srpske :

Srpski džoljenci ignorirau činjenicu da su Hrvati 32-38 godina prije Srba kovali svoj novac. Teški "istoričar" iz Hrvatske Goran Šarić (inače sluga četnika) se pravi lud o toj temi. Njemu i njegovim bradatim neznalicama možemo pomoči liječiti njihovo neznanje o prvoj hrvatskoj kovanici na ovim prostorima iz 1196. godine.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Pet razloga zašto Tesla ne može biti takozvani “Srbin” :

Pošto takozvani “Srbi” nemaju svoje, kradu tuđe teritorije, tuđu povijest i tuđi jezik i pretvaraju tu krađu u svoje. Tako su i svijetu tumačili da je Hrvat Tesla takozvani “Srbin”, ali laž ostaje laž!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska nekultura psovki :

Fuj : srpski primitivizam se može vidjeti najbolje u srpskoj nekulturi  psovke u njihovim jeziku i mentalitetu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Zamislite : “Velika Smradija” postojala prije nego što je Stefan Nemanja izmislio Srbe 1317. godine!

Bezpovijesni Srbi u svojim ludilu su izmislili nekakvu “Veliku Smradiju” već u 490. godini sa 40 nepostojećih kraljeva a tvrde da su tada Hrvatska, Bosna, Raška itd. bile srpske provincije!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Novak Đoković obožava smrdljivog Dražu Mihailovića :

Po ocu Crnogorac a po majci Hrvat ali poznati tenisac Novak Đoković hoće biti Srbin koji podržava najveći ološ Balkana : smrdljive četnike! Na slici se vidi on sa rakijom s imenom “Draža”. Fuj! Srami se! Jadna ti hrvatska majka!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Perverzna četnička laž da su Hrvati izumili “Srbosjek”!

Jedna od zadnjih vjekovnih laži krivoslavne-nesvetosavske četničke SrBANDE je da su Hrvati navodno izumili i navodno koristili takozvani “Srbosjek”. Srušili smo i tu četničku laž!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Koje su tadašnje države priznale Nezavisnu Državu Hrvatsku?

Smrdljivi krivoslavni nesveto-savski četnici i domaći crveni tifusarski ološ i suge Beograda vole lagati da niti jedna zemlja nije priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku. Dali je to zbilja tako ili je tokao uvijek tipična jugo-srpska i četnička laž?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske : dr. Ante Pavelić.

Poglavnik dr. Ante Pavelić se je rodio 14. VII. 1889 u Bradini kraj Konjica i umro od posljedica četničkog atentata u egzilu u Madridu 28. XII. 1959. Poglavnik dr. Ante Pavelić je radi jugo-srpske okupacije Hrvatske 1929. godine osnovao Ustaški pokret. Kao Poglavnik je vladao od 1941-1945 Nezavisnom Državom Hrvatskom.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Mokri snovi krivoslavni nesveto-savski Turaka : Hajduk Split je navodni “srpski” klub!

Otkrili smo kad su krivoslavni nesveto-savski Turci počeli lagati o grbu Hajduka Splita i da je Hajduk Split navodno “srpski” klub jer su ga osnovali navodno takozvani “Srbi”! Otkrili smo čak i ime srpskog falsifikatora koji je to i sam priznao!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Nezavisna Država Hrvatska : nekakva “marionetska džava” ili ne?

Dali je Nezavisna Država Hrvatska bila “režim”, “marijonetska država” itd. kako domaći crveni tifusari i četnička krivoslavna nesveto-savska SrBANDA sa 49 % turskom genetikom tvrde ili ne?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kad vam krivoslavni nesveto-savski Turci (SrBANDA) soli pamet na društvenim mrežama :

Pošto su opančari jadni u povijesti pokušaju nas Hrvate uvjeriti da nemamo kao navodno oni nikakvu daleku povijest. Za vas smo složili lijepe slike koje im možete slobodno metnuti pod njihove komentare. Istina će ih jebe kao 500 godina Turci!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dokaz : Na austro-ugarskim kratama i dokumentima nema sveto-savaca nego samo hrvatski pravoslavaca!

Totalni poraz zločinačke SPC i četnički balkanski nomada : u austro-ugarskim kartama i dokumentima nema pravoslavni sveto-savaca nego hrvatski grko-istočnjaka. To je dokaz da je tada postojala Hrvatska Pravoslavna Crkva a nikakva srpska!

[ Članak ] [ Sve teme ]