Čija je očuvana kruna starija? Hrvatska ili srpska?

Zbog četničkog negiranja Hrvatskoga Kraljevstva i zbog četničke tvrdnje da takozvani Srbi imaju stariju krunu smo usporedili jednu i drugu.
Srbi se opet debelo prosrali!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi slavili 1925 godine 1000 godina Hrvatskog Kraljevstva!

Ovo četnički lažovi, mitomani, primitivci i manipulatori zaboravljaju : u srpsko dominiranoj kraljevini SHS su slavili 1925. godine 1000 godina Hrvatskoga Kraljevstva!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kip srpskog kralja i vrhovnog četnika Aleksandra I. u Vrbniku na hrvatskim otoku Krku!

Zamislite : u Vrbniku na hrvatskom otoku Krku na terasi restorana “Konobla Placa” su postavili kip srpskog kralja, vhovnog četnika i diktatora Alexandra I. Karađorđevića!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali piše ili ne piše u knjigi “Deobe” Dobrice Ćosića da je Srbima laž u samom biću?

Četnici vole tvrditi da nema tih za njih nepovoljni opisa “srpskog Goethea”  Dobrice Ćosića da je laž u samom biću Srba. Zabavili smo se sa tim tvrdnjama i dokazali da toga i tekako ima.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Genetika ne laže!

Najveći svijetski laboratorij u Kanadi je potvrdio sa su Bošnjaci, Crnogorci ali i takozvani bosanski Srbi genetski Hrvati :

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpski genetičari iz Univerzitete Beograd potvrdili : Srbi su genetski Turci!

Srpski genetičari iz Instituta Vinča u Univerziteti Begorad su biokemijski potvrdili 49% turskog haplotipa HG-2 u genetici takozvanih Srba!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Skandal : Srbi ukrali 4 C i dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos!

Otkrivamo skandal : Srbi ukrali svoj grb i dvog dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos i lažu da se taj “srpski” grb nalazi u gradu njemačkim Dresdenu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska ludost oko Dubrovnika :

Pravoslavlje (a sa tim i svetosavska sekta) je u Dubrovniku bilo zabranjeno a četnici lažu da on je bio “srpski grad”. To temelje na djelovanje izmišljeni “Srba katolika”, koji su se pojavili krajem 19. stoljeća.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Popis stanovništva u Austro-Ugarskoj iz 1851. godine :
NEMA Srba u Dalmaciji!

U Dalmaciji - pa tako i u Dubrovniku - ne živi niti jedan takozvani “Srbin”!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi ubili 80.000 Židova i prepisali žrtve Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

Četnici taje činjenicu da su pobili
80.000 Židova i jedan dio Roma i prepisali te žrtve Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Navodni anti-hrvatski natpis u Magdeburgu :

Otkrivamo jugo-srpsku laž o navodnim anti-hrvatskim natpisu "Neka nas Bog čuva od gladi, kuge i Hrvata" za kojeg ti lažljivci tvrde da stoji na katedrali u njemačkom gradu Magdeburgu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Prema popisu stanovništva iz 1931 i 1948 godine : 1.024.000 Srba više a 1.230.000 Hrvata manje!

Jugo-srpske brojke dokazuju tko je zbilja žrtva u II. Svijetskom Ratu : prema popisu 1931 i 1948 je bilo
1.024.000 Srba više a 1.230.000 Hrvata manje!
... U lažima su duge četničke brade!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Vjekovne laži takozvane “Srpske Pravoslavne Crkve”!

”U lažima su duge četničke brade!”
A tko laže taj i krade. Ne kaže se badava : “Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od Hrvata jezik, povijest i teritorije ukrade (i na kraju još i debelo slaže)!”.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Jugo-srpska laž o takozvanim “srpskim” jeziku :

Istaknuta srpska orijentalistica Olga Zirojević : “Može se reći da je srpski mješavina hrvatskog dialekta koje se je govorio u najjužnijem dijelu Crvene Hrvatske  te turskog jezika.”

[ Članak ] [ Sve teme ]

Totalni poraz četnika na Ljevča polju!

Bitka na Lijevča polju je sukob koji se odigravao od 30. ožujka do 8. travnja 1945. između Hrvatskih oružanih snaga i četnika; nedaleko Banja Luke. Bitka je završena potpunim porazom četnika a četnički emigranti su tu bitku nazivali "drugim Kosovom".

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska “inteligencija” najniža u Evropi :

Srpska neinteligencija se najviše može vidjeti u njihovim komentarima na društvenim mrežama. Dali ste znali da su takozvani Srbi među najneinteligentnim narodima Evrope?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dosta laži krivoslavne nesveto-savske četničke SrBANDE :

Četnički lažovi ne znaju od muke što bi i nazivaju Oluju etničko čišćenje ili zločinom, a sami su dali nalog da se srpski okupator povuće.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Referendum : “SAO Krajina” je primila ustav Srbije!!!

Pošto Srbija nije nikad zabranila referendum takozvane SAO Krajine i primjenu Ustava i zakone Srbije, je Srbija faktički odobrila priključenje SAO Krajine Srbiji.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska laž o Sir Arthuru Clarku :

Balkanski neoprani četnički ološ neprestano laže o Hrvatima. Teški bradati “istoričari” koji niti nemaju svoju riječ za “povijest” su izmislili da je Sir Arthur Clarke, poznat po Science-Fiction knjigama i filmovima kao “2001: A Space Odyssey” odbio napisati knjigu o hrvatskim kraljevima, jer navodno ne postoje. Otkrili smo i tu tipičnu četničku laž.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi lažu da Hrvatske nema na povijesnim kartama :

Krivoslavni nesveto-savski Turci se prave ludi i tvrde da Hrvatske nije bilo prije 1990 godine na kartama. Zaboravljaju da je sama Srbija priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku koja je na svim kartama država koje su istu priznali. Dokazat ćemo primitivnim četnicima da se Kraljevina Hrvatska nalazi na nastarijim evropskim kartama i da četnici opet i kao uvijek lažu.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska laž o hrvatskoj pjesmi “Spustila se gusta magla” :

Četnička SrBANDA ne krade samo hrvatsku povijest, teritorije i jezik :
sad bi htjeli i ukrast i hrvatsku pjesmu “Spustila se gusta magla”!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Otkrivena laž da su Srbi nastali od Sorba (lužički “Srba”)!

Velikosrpski "istoričari" tvrde da su Srbi nastali od Sorba (ili nekad i obrnuto)! Otkrivamo tu za Srbe sramotnu laž i dokazivamo da Srbi nemaju niti genetski, vjerski niti veksiloški nešto sa Sorbima a nebi ih niti razumjeli!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali je takozvana “Srpska Pravoslavna Crkva” crkva ili samo sekta unutar pravoslavlja?

Problem takozvane srpske “crkve” (SPC) je da nju za vrijeme (Ne)Svetog Save druge pravoslavne crkve nisu htjele priznati kao niti 1920 godine, znaći da je nelegalna sekta?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi uništili grob hrvatskog kneza Branimira :

Dokazano : nakon što je Fra Lujo Marun našao sarkofag kneza Branimira u predvorju crkve sv. Marije u Biskupiji kod Knina je lokalni krivoslavna nesveto-savska turska četnička SrBANDA preko noći uništila njegov sarkofag i kosti.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kraljevina Hrvatska i Slavonija
137 godina prije Kraljevine Srbije!

Velikosrpski "istoričari" taje da je Srbija na Berlinskom  kongresu 1878. godine postala samostalna a tek 1882 kraljevina. I ako je Hrvatska od 925. godine postala kraljevina konstantno do 1918 godine, ćemo uzeti 1745. godinu kad se je Kraljevina Hrvatska spojila sa Kraljevinom Slavonijom kao dvojna kraljevina : to znaći da je Srbija tek 137. godina nakon Kraljevine Hrvatske i Slavonije (kasnije sa Dalmacijom) postala opet kraljevina!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kako su se uvukle odvratne srpske riječi kroz 100 godina srpske okupacije u hrvatski jezik!

Dosta odvratne (br)ekavice koja se je uvukla u hrvatski jezik!
Hrvatsko Ognjište traži da de izbace te srpske riječi iz hrvatskog jezika!

[ Članak ] [ Sve teme ]

I opet su se Srbi debelo prosrali : na kraju im ostaje od takozvane “istorije” samo bijeda i jad!

Da malo pogledamo tko ima stariji grb, tko ima stariju očuvanu zastavu, tko ima stariju očuvanu krunu, tko se može prije naći na zemaljskim kartama iz doba i tko ima stariju kraljevinu?

[ Članak ] [ Sve teme ]

“Gostinska obljuba” :
barbarski običaj kod Srba!

"Gostinska obljuba" je uz "šetanje srpskih opanaka" (gdje su Turci jebali srpske žene i srpske kćeri srpskih domaćina dok su oni morali hodati u svojim opancima oko svoje kuće), "džoljenje" (Srbija je plačala novac srpskim pederima/gejevima da budu ljubavnici Turcima) i "lapot" (gdje su Srbi nekad ubijali svoje starce kad su navršili 60. godinu) jedna od najgrozniji običaja Srba.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali ste čuli za “snohačenje”,  seksualni odnos srpski snaja sa srpskim svekrvom?

Seksualni perverzija između članova srpski obitelji je stoljetna srpska tradicija. Pročitajte sve o “snohačenju”, “strndžanju”, “sororatu”, “leviratu”, “mnogoženstvu” i “kolektivnom
seksu”.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska laž o Dubrovniku :

Kad bi se neuki i priučeni srbijanski vlastodršci samo za tren okrenuli znanosti, lako bi i brzo ustvrdili kako je povijest vrsta znanosti koju najslabije poznaju. A kad bi barem netko iz vrha današnje četničke vlasti pročitao samo dio povijesnih rasprava o podrijetlu i prvotnoj rimokatoličkoj vjeri u Srba, sigurno bi se takav istoga časa zapitao gdje je to, kako i zašto lutao i tumarao po bespućima cijeloga života. Brojni i uvaženi srpski povjesničari što su za svoju temu znanstvenog rada odabrali široku oblast srednjevjekovlja, potanko i vrlo precizno u svojim djelima pišu o izvornom podrijetlu Srba, koje je neposredno vezano za pripadanje prvotne Raške u državnom smislu tek kao hrvatske pokrajine u sklopu hrvatskog kraljevstva. O tome svjedoči i pisanje Dominika Mandića u poglavlju o Duvanjskom saboru, pohod Ljudevita Posavskog 822. godine u Rašku u pokušaju da državno tek odmetnuto hrvatsko pleme Rašana privoli zarad njihovog opstanka kao malobrojne skupine da se vrate pod okrilje Hrvatske i Hrvata od kojih i Rašani iliti Srbi potječu, pa do poznate vojne pomoći kralja Tomislava Rašanima, do nogu potučenim u vojnom okršaju s Bugarima. I spasio je hrvatski kralj Tomislav Srbe i teže pogibelji, a sami srpski povjesničari kao Ivan Božić, vele i mogućeg zatiranja, jer su dimenzije bugarske vojne pobjede nad Srbima bile upravo epohale veličine. I osim Ivana Božića, o tom plemenitom i uzvišenom činu hrvatskog vladara govore i drugi glasoviti srpski povjesničari, specijalisti za srednjevjekovno doba. Među takve iskrene i objektivne srpske povjesničare mogu se ubrojiti još i Sima Ćirković, Relja Novaković, Jovanka Kalić, Božidar Ferjančić, Rade Mihaljčić i mnogi drugi.

O brojnim rimokatoličkim i najviše hrvatskim toponimima mjesta diljem centralne Srbije, od Beograda, preko Kragujevca, Čačka, Kruševca, Kraljeva bespotrebno je i trošiti riječi, pogotovo nabrajati brojne nazive hrvatskih naselja u Šumadiji i Pomoravlju, srcu i utrobi srbijanske države. O Mačvi, Pocerini, Podrinju i Kolubarskom kraju već je bilo sve podrobno opisano u osvrtu na rimokatoličku i hrvatsko – mađarsku prošlost i iskon tih krajeva gradova Šapca, Loznice i Valjeva koji davnom starinom svi od reda imaju hrvatku osnovicu. O kraju oko Užica, čije stanovnike Srbijanci zovu Erama jer korijenom dolaze iz Hercegovine, suvišno je elaborirati budući su svi Užičani doseljeni iz istočne Hercegovine potomci popravoslavljenih Hrvata istočne Hercegovine, o čemu postoje i povijesni zapisi fra Grge Andrijaševića iz okolice Trebinja, a nalaze se u rimskim arhivama. I sve to je na najbolji način opisao i dočarao i hrvatski povjesničar, etnolog, arheolog i antroplog dr. Ćiro Truhelka. Nitko bolje i detaljnije od svestranog znanstvenika češkog podrijetla rođenog u Osijeku nije napisao istinu o etnogenezi i prvotnoj rimokatoličkoj vjeri Srba. I njegovo impresivno djelo je i tijekom rata bilo dostupno na čitanje i svim zainteresiranim srpskim čitateljima u nekoliko najvećih gradskih knjižnica u Beogradu, uključujući i Sveučilišnu knjižnicu “Svetozar Marković” kao i NBS ( Narodnu biblioteku Srbije ). Što sve to vrijedi, kad se Srbi i samim pogledom na naslov i sadržaj knjige, nevoljno okrenu u stranu, ne želeći spoznati istinu čitanjem svjetski priznate literature.

Ali, nije uvijek srpski problem u odbijanju suočavanja s istinom o sebi i svojim korijenima samo u imenu i prezimenu autora što dolazi iz hrvatskog grada Osijeka. I mnogi učeni i nepristrani srpski povjesničari u svojim su knjigama namijenjenim i pučkoškolcinjoškolcima i studentima društvenih znanosti na isti način pripovijedali o najranijoj prošlosti Srba. Tako u udžbeniku “Nacionalna i pravna istorija naroda Jugoslavije” iz 1989. godine grupa autora koju su sačinjavali Đorđe Janković, Mirko Mirković i Dragoš Jevtić ilustrativno piše o mješovitoj rimokatoličkoj i pravoslavnoj vjerosipovijesti Srba u vrijeme Dušanova carstva od 1346 – 1355. godine. Profesor Dragoš Jeftić tada je potkraj osamdesetih studentima pravnog fakulteta gjde je držao satove povijesti, objašnjavao kako je u doba cara Dušana bilo 35% Srba rimokatolika i kako se to odnosi poglavito na Srbe u unutrašnjosti današnje Srbije, tamo oko Šumadije i Pomoravlja, kao i središnjih gradova Kragujevca, Čačka, Kraljeva, Kruševca, Jagodine… Nikako se te brojke ne vezuju za tradicionalno područje srpske kleptomanije i posezanja današnje srbijanske političke i znanstvene elite za izmišljenim i fantomskim Srbima katolicima u Dubrovniku, Hercegovini i Dalmaciji.

 

Da se malo zabavimo sa tim fantomskim “Srbima katolicima” u Dubrovniku :

Srbi pišu sljedeće : "U statističkom delu u dubrovačkom kalendaru, pored podataka o broju stanovnika u Dubrovniku i pripadajućim naseljima, između ostalog, može se videti i izjašnjavanje o tome kojim jezikom se govori u kući.

Na pitanje koji jezik govore u kući, njih 9.713 se izjasnilo da je to srpski jezik, 716 talijanski, 384 mađarski, 285 nemački, 52 češki, 19 slovenački, šest poljski i dva ruski jezik. Dubrovnik je (sa naseljima Gruž-Lapad, Brgat Gornji, Brgat Donji, Grbavac, Martinovići, Makoše, Buići, Petrača, Čelopeci, Čibača, Brašina, Zavrelje, Soline i Plat) po popisu iz 1890. godine imao 11.177 stanovnika. Od tog broja najveći broj su činili katolici (10.327), pravoslavnih je bilo 546, evangelista 221, Jevreja 79, muhamedanaca dva i jedan unijat, te jedan stanovnik bez verskog opredeljenja.

Ovaj broj Kalendara je izašao 1897. godine, a za narednu 1898. godinu. Kalendar je štampan latinicom i bavio se književnošću, istorijom, kulturom i politikom, a uređivao ga je (period: 1897–1903) Antun Fabris (1864–1904), dubrovački Srbin katolik."

Gore : Ovo je časopis srpske privatne štampatije, a zvanični popis imate u muzeju u Dubrovniku i za Austrougarsku u muzeju u Beču!

Znaći da takozvani Srbi temelje svoje "pravo" na hrvatski Dubrovnik time, da je netko privatno štampao 1898 godine nešto privatno u veliko-srpskim duhu o Dubrovniku.

To bi bilo tako da neki Hrvat tiska nešto privatno o recimo Šumadiji sa totalno netočnim podatcima da se u Šumadiji govori hrvatski jezik i da se onda kasnije svako hrvatsko svojetvovanje Šumadije temelji na takvim tiskanim lažima. To je ludo, ali ta ludost je kod Srba normalna.

"Dubrovački srbokatolički pokret" je pokret Srba katolika koji se javlja u Dubrovniku krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Iz pisma koje je Josipu Jurju Strossmayeru 1893. godine napisao Antun Stražičić, novinar i publicist iz Dubrovnika, razvidno je kako se odvijala velikosrpska propaganda u Dubrovniku tog vremena, kao i kako su se dubrovački Hrvati toj propagandi uspješno oduprijeli. Velikosrpska propaganda polučila je djelomični uspjeh. Bila je to pojava t.zv. Srba-katolika. Budući da je ta pojava bila nastala neprirodno, iskonstruirano, kao nešto umjetno pokazala se prolaznom i nije se ukorijenila.

Nestaje stvaranjem južnoslavenske države (zadovoljenjem svojih političkih interesa) 1918. godine. Riječ je o političkom i kulturnom pokretu malog dijela Dubrovčana koji su u doba formiranja suvremenih nacija izgradili srpski nacionalni identitet, a ne hrvatski kao golema većina Dubrovčana. Srbi katolici u koaliciji s autonomašima vladali su Dubrovnikom skoro cijelo jedno desetljeće, od 1890. do 1899. godine. Izbore su dobili zbog nesloge u hrvatskim strankama (narodnjaci i pravaši) i sloge na autonomaško-srpskoj strani. Na sljedećim izborima mjesni su Hrvati uvidjeli svoju krupnu pogrešku i stvari su se vratile na mjesto. Pokret nije zaživio i danas nema dubrovačkih katolika koji se smatraju Srbima. Zaostavština pokreta su imena njegovih pripadnika u nazivima dubrovačkih mjesta: Šetalište Nika i Meda Pucića, Ulica Pera Budmanija, Ulica Baltazara Bogišića, Bogišićev park, spomenik Baltazaru Bogišiću na cavtatskoj rivi.

U historiografiji pokret je zaboravljen i nije opširnije razrađen do travnja 2011. kada je izišla iscrpna raščlamba dubrovačkoga srbokatoličkog pokreta, na 711 stranica. Dubrovački doktor sociolog Nikola Tolja objavio je u vlastitoj nakladi knjigu Dubrovački Srbi katolici - istine i zablude. Objavljivanjem iznimnog djela “Dubrovački Srbi katolici, istine i zablude”, dubrovačkog znanstvenika dr. sc. Nikole Tolje, koji je za to dobio Nagradu Grada Dubrovnika, javnosti je tek tada ponuđen cjelokupan uvid u okolnosti i razloge iz kojih se preko tisuću Dubrovčana, predvođenih nizom najuglednijih pojedinaca u posljednjem desetljeću 19. stoljeća, odlučuje izjasniti kao Srbi.

Dubrovnik je, zajedno s Dalmacijom i Istrom, grcao pod vlašću Austrije, Dubrovčanima posebno omrznute jer je ona bila prvi gospodar nad Gradom nakon njegove višestoljetne samostalnosti (1358. – 1808.), dok Banskom Hrvatskom i Slavonijom harači mađarska vlast predvođena Khuenom-Héderváryjem. Za razliku od toga, na istoku su kneževine, a kasnije kraljevine, Srbija i Crna Gora, samostalne i slobodne države temeljem odluka Berlinskoga kongresa 1878., objašnjava dr. Nikola Tolja i dodaje kako su se takva Srbija i Crna Gora, te ideja ujedinjavanja južnoslavenskih naroda, dijelu Dubrovčana ukazale kao spas. Dio najuglednijih Dubrovčana izlaz je vidio u srpskoj nacionalno-političkoj ideji, nastojeći izdvojiti svoj grad iz osramoćene i izmoždene kuenovske Hrvatske i približiti ga slobodnoj Srbiji, kojoj su pripisivali ujediniteljsku ulogu. Sanjali su slobodu od Austrije i stvaranje zajedničke moćne južnoslavenske države u kojoj bi stoljećima slobodan Dubrovnik imao autonomiju kakvu zaslužuje. Srbokatolici su nastojali dokazati da je dubrovačka kultura, jezik i književnost oduvijek srpska. Razvoju pokreta pogodovali su mnogi čimbenici, među kojima su neuspjeli pokušaji ujedinjenja Trojedinice, nedovršenost procesa hrvatske nacionalne integracije, doživljavanje Srbije kao južnoslavenskog Pijemonta, promidžbeni utjecaji iz Srbije, romantičarsko učenje po kojem se duh naroda određuje po jeziku, djelovanje gimnazijskih profesora, povijesna prisjećanja (stoljetna suradnja i trgovina Dubrovnika sa zaleđem), etnografske činjenice (sličnost običaja u Dubrovniku i njegovom zaleđu, npr. postojanje krsne slave pod imenom festa), radikalizam i kapricioznost dubrovačke mladeži, službovanje uglednih Dubrovčana u Srbiji i Crnoj Gori, utjecaj Meda Pucića i činjenica da su Srbija i Crna Gora neovisne države u kojima se vidi nucleus buduće južnoslavenske državne zajednice.

Srpski list Dubrovnik izlazio je od 1892. do 1914. godine, a u istom razdoblju u Dubrovniku je izlazio i hrvatski list Crvena Hrvatska. Samoizjašnjeni Srbin dum Ivan Stojanović, katolički svećenik, sve do svoje smrti 1900. godine bio je na čelu rimokatoličkoga Dubrovačkog dekanata, a na dubrovačkom području djelovalo je dvadesetak srpski orijentiranih katoličkih svećenika. Dubrovački katolički Srbi ni po čemu se nisu razlikovali od katoličkih Hrvata, živjeli su zajedno s njima i nisu izražavali međusobnu mržnju. Oni su vidjeli u srpskoj nacionalnoj integraciji bolju budućnost Grada. Zna ih se nazivati i primijenjenim i jednonaraštajnim Srbima, jer su se zbog povijesnih okolnosti izjasnili kao Srbi i njihovi neposredni potomci su se već smatrali Hrvatima. Ističe se njihovo opiranje klerikalizmu i kleronacionalizmu jer su držali vjersko i nacionalno dvjema zasebnim i ničim međusobno uvjetovanim kategorijama. Srpska pravoslavna crkvena hijerarhija nije ih priznavala Srbima. U procesu nacionalne integracije prevladalo je vjersko pravilo po kojem je Srbin pravoslavac i pravoslavac Srbin, a Hrvat katolik i katolik Hrvat. Potpunoj hrvatskoj nacionalnoj integraciji Dubrovčana pogodovala je nesnošljivost starih Dubrovčana prema pravoslavlju.

Evo razloga zašto su izmišljeni Srbi-katolici u Dubrovniku : Dubrovačka Republika pravoslavcima i muslimanima zabranjivala je noćenje unutar zidina i podizanje bogomolja.

Znaći od 11.177 stanovnika od toga 9.713 se navodno izjasnilo da govore srpski jezik, zaći da su Srbi . I onda ta ista "srpska većina (izmišljeni Srbi katolici)" donosi zakon koji pravoslavcima i muslimanima zabranjivala je noćenje unutar zidina i podizanje bogomolja! Hahahahahahah, svašta!

Da li je vama jasno da Srbi i pravoslavci i muslimani nisu smjeli PO ZAKONU uopće da žive u gradu jer im je to bilo ZABRANJENO sve do 1840 godine? Ali onda odlaze Osmanlije i kreće se u širenje neveto-savskog satanističkog krivoslavlja sa svim mogućim lažima i obmanama i pokretanjem ratova.

Franjo Asiski je 1220. godine navijestio da će Dubrovnik propasti kad u njega prodre pravoslavlje. Nema grada koji je katoličkiji a danas i hrvatskiji od Dubrovnika.

Ali niko nije uspio Dubrivnik da otme Hrvatima, niti Talijani, niti Bizant, niti Osmanlije, niti takozvani Srbi.

Verbalna borba zagovornika srpstva (objavljivali list Dubrovnik) i zagovornika hrvatstva (objavljivali list Crvena Hrvatska) Dubrovnika bila je u jeku od 1885. do 1905. godine. Posebna napetost i masovno hrvatsko-srpsko parničenje i nadmetanje izraženo je 1893. prilikom otkrivanja spomenika Ivanu Gunduliću, te 1901. kad je papa Lav XIII. skinuo Zavodu sv. Jeronima atribut ilirski i uveo atribut hrvatski. Obje strane iznosile su svoje dokaze, ali nije bilo vrijeđanja, omalovažavanja, prozivanja ni klevetanja druge strane.

Ključna polemika između dubrovačkih Hrvata i Srba vođena je oko toga je li dubrovačko područje prvotno shvaćano i nazivano hrvatskim ili srpskim. Srbi su se uglavnom pozivali na navod iz Porfirogenetove rasprave De administrando imperio u kojoj je stajalo da se hrvatski krajevi protežu isključivo sjeverno od rijeke Cetine, tj. da ih južno od te rijeke nema. Hrvati su se pak slijepo držali Ljetopisa popa Dukljanina u kojem stoji kako se Hrvatska u 10. stoljeću prostirala od sjeverne Dalmacije do Drača i na sjeveru do Une, a dijelila se na Bijelu i Crvenu Hrvatsku koje su se razgraničavale kod današnjeg Tomislavgrada. Crvena Hrvatska obuhvaćala je po Dukljaninu i Zahumlje, Travuniju, Duklju i Podgorje, tj. i dubrovačko područje koje je slijedom toga hrvatsko. Srbi su činjenicu da je Dubrovačka Republika proširila ozemlje kupujući zemlju od srpskih i bosanskih vladara koristili za dokazivanje srpstva Dubrovnika. Pelješac je kupljen 1333., Dubrovačko primorje 1399., a cijele Konavle definitivno će pripasti Dubrovčanima 1433. godine. Tamo su se kroz stoljeća izmjenjivala brojna plemena i zajednice od Delmata, stare Paganije, pokatoličenih Primoraca te je najnoviji val doseljavanja doveo iz Vlaške u današnjoj Rumunjskoj vlaško pravoslavno stanovništvo koje su Dubrovčani pokatoličili. Srpski nacionalisti smatraju sve pravoslavne govornike južnih Slavenskih jezika Srbima slijedom čega je Dubrovnik srpski.

Srpski vladari i narod su do 1219. godine lutali između katoličanstva i pravoslavlja. Smatra se da su prije te godine dvije trećine Srba bili katolici. Vukan Nemanjić je bio katolik.

U parničenju dviju strana značajno je mjesto zauzimalo pitanje kako se zvao jezik starih Dubrovčana i je li na dubrovačkom području isprva prevladavalo štokavsko ili čakavsko narječje. Dubrovčani sve do najnovijeg vremena nisu uz svoj jezik pridijevali ni atribut hrvatski ni atribut srpski, nego najčešće svjesni pripadnosti slavenskom svijetu atribut slovinski (lingua slava). Rajmund Džamanjić 1639. u Mlecima objavljuje pravopis imena Nauk za pisati dobro latinskijema slovima riječi jezika slovinskoga kojijem se Dubrovčani i sva Dalmacija kako vlastitijem jezikom služi. Kako bi se naglasila razlika između slovinskog i stranih jezika znao se uporabiti atribut naški. Srbi su pokušavali nekako dovesti u vezu atribute slovinski i naški s atributom srpski. U Držićevoj drami Dundo Maroje pojavljuje se lik Gulisav Hrvat. Zagovornici srpstva na tome su snažili uvjerenje da se stari Dubrovčani nisu osjećali Hrvatima, jer inače ne bi bilo potrebe naglašavati da je baš taj Gulisav Hrvat. Srbi su muku mučili oko pronalaženja i najmanje povijesne jezične iskrice koja bi posvjedočila da je jezik Dubrovnika bio i ostao srpski. Pretraživali su mnoštvo radova i nisu mogli naći ništa uvjerljivo, te su iznijeli na vidjelo samo jednu pronađenu sintagmu (srpski dijak).

Glavno oružje u rukama srbokatolika bilo je romantičarsko učenje prema kojem se duh i posebnost jednog naroda određuje isključivo prema jeziku. To učenje zastupali su mnogi ugledni slavisti 19. stoljeća, a među njima i jedan praktičar, Vuk Stefanović Karadžić. On je 1849. objavio djelo Srbi svi i svuda u kojoj iznosi tvrdnju da su svi štokavci Srbi, svi kajkavci Slovenci, a samo su čakavci Hrvati. Hrvatsko ime za jezik rijetko se nalazi kod starih Dubrovčana, ali se ipak može naći. Nalazi se primjerice u poslanici Mavra Vetranovića upućenoj 1539. godine Petru Hektoroviću, poslanici Nikole Nalješkovića Korčulaninu Ivanu Vidaliju 1564. i Hvaraninu Hortenziju Bertučeviću, u prepjevu Sofoklove Elektre Dominka Zlatarića 1597. itd. Hrvati su iznosili i tvrdnje po kojima je dubrovačko područje, pa i južniji krajevi, isprva bilo čakavsko. Srbi su dokaz srpstva Dubrovnika vidjeli u uporabi ćirilice, tj. njene zapadne inačice danas poznate pod imenom bosančica. Koliko su pak učeni Dubrovčani 19. stoljeća poznavali ćirilicu, posvjedočuje sljedećih nekoliko primjera. Životopisac Iva Vojnovića Mirko Žeželj navodi da Ivo nije znao pisati ćirilicom. Ivo Banac navodi da je Anđelo Maslač, učeni dominikanac i učitelj Matije Bana, bio "na glasu kao jedini Dubrovčanin tog vremena koji je poznavao ćirilicu".[4] Stjepo Obad navodi da je sredinom 19. stoljeća u cijelom Cavtatu ćirilicu poznavao jedino župnik Ivo Zaffron. Pišući životopis Ivana Augusta Kaznačića, vezano uz njegove nakane početi uređivati Zoru Dalmatinsku, Innocenz Čulić upozorava da ovaj "ne zna ćirilicu i glagoljicu, a to sve bi trebao znati".

Osim Dubrovčanina Antonija Stražičića, Makaranina Lovra Pavlovića i Bokelja Pava Kameranovića koji su o svom pokretu pisali u jeku pokreta u 1890-im godinama, prvi je monografski o Srbima katolicima pisao srpski politički iseljenik u Kanadi Lazo M. Kostić. S hrvatske strane prvi se pokretom, ne toliko iscrpno kao Kostić, bavio Ivo Banac koji je objavio prikaz pokreta 1983. u SAD-u. Svi ostali monografski radovi o Srbima katolicima, osim jednoga opširnog rada Koste Milutinovića, objavljeni su kako s hrvatske tako i sa srpske strane tek 1990. i kasnije, te su uvelike ideološki obojeni i nastali su u prvom redu iz ideološke potrebe, uglavnom kao reakcija na suton hrvatsko-srpskih odnosa 1980-ih i Domovinski rat (1991. – 1995.) u kojem je Dubrovnik bio pod opsadom JNA i srpsko-crnogorskih dragovoljaca. U jeku Domovinskog rata 1992. akademik Jeremija Mitrović objavio je knjigu Srpstvo Dubrovnika u kojoj naširoko s velikosrpskih pozicija raspravlja o etničkoj naravi Dubrovnika. Mitrovićev oponašatelj Svetozar Borak u istom je stilu u Novom Sadu objavio knjigu Srbi katolici, a desetak godina kasnije u istom će gradu Tatjana Rakić objaviti uradak Pokret Srba katolika i srpski pokret u Dubrovniku krajem XIX. veka. Godine 2007. haški pritvorenik Vojislav Šešelj sakupivši golemu građu objavit će 1 032 stranice veliku knjigu Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije u kojoj tvrdi da su svi samozvani Hrvati štokavci ustvari Srbi pohrvaćeni djelovanjem Vatikana i drugih srpskih neprijatelja. Na internetskim forumima česte su teme o etničkoj naravi Dubrovnika. Na Facebooku je stranica Srpski Dubrovnik izazvala bijes Dubrovčana koji su ju više puta rušili.

Trebalo bi još napomenuti i činjenicu da je u osvjedočenom bastistionu velikosrpstva, točnije u centralnoj gradskoj knjižari “Nikola Pašić” na istoimenom gradskom trgu u srcu Beograda znatiželjnim i željnim znanja čitateljima, bila na raspolaganju i iznimno obimna građa iz pera crkvenih autora. Skupina autora i nakladnika SPC iz gradova centralnog dijela Srbije poput Kruševca i Kraljeva pisala je vrlo opširno i uz obilje dokumentarne građe o rimokatoličkoj prošlosti Srbije u razdoblju koje je prethodilo dolasku dinastije Nemanjića potkraj dvanaestoga stoljeća. Znači, sami vrh SPC zna za objavu ovakvih djela iz krugova SPC koji time decidirano priznaju na toj crkvenoj razini da su Srbi jedini pravoslavni narod na Balkanu koji se odmetnuo od rimokatoličke vjere i prešao na pravoslavlje, a pritom su kao narod, kao što se vidi iz povijesnih vrela koje priznaju i svi srpski povjesničari, eksperti za srednji vijek, Srbi samo otkinuti dio grane hrvatskog nacionalnog stabla. Jer, kako može ijedan Srbin logično objasniti gomilu hrvatskih toponima u samoj Srbiji, a svi su starinom stariji od bilo kog srpskog toponima u samoj Srbiji. Jedan od poznatih je i Hrvatsko selo podno planine Avale iznad Beograda. Postojalo je pod hrvatskim imenom i u doba Kraljevine SHS, a u Titovoj Jugoslaviji je preimenovano. Ili primjer sela Rvati kod Obrenovca, prigradske beogradske općine. Svi tamošnji stanovnici danas se očituju kao Srbi, a kako i zašto je to tako naopako, potpuno je jasno na temelju višestoljetnog srpskog asimiliranja Hrvata.

I ne zaboravimo i ono najaktualnije, a stiže nam sa srpske verzije interneta. Izgleda je i Srbima postalo pomalo dosadno živjeti u vječnom carstvu laži, te glede srpskog osvrta na korijene dinastije Nemanjića, na srpskoj wikipediji možemo pronaći senzacionalna priznanja Srba. Tamo su bjelodano priznali kako Nemanjići vuku korijene kao pobočno krilo hrvatske slavne dinastije Trpimirovića. Kakav je to samo elektrošok za sve velikosrbe i sama pomisao da su i utemeljitelj srpstva i te novokomponirane nacije Stefan Nemanja, kao i Sveti Sava ( rođen kao Rastko Nemanjić ) i najveći srpski vojskovođa i kasnije i car Dušan, svi iz loze Nemanjića čistokrvni Hrvati. U srednjem vijeku po tadašnjim kanonskim načelima, važilo je pravilo da je cijeli narod jedne države one vjere i one nacije koje je i sam vladar. E, zaluđeni velikosrbi danas svima drugima drobe da su Srbi nastali i prije nego su na svijet došle amebe. Nije njima lako i treba ih razumjeti, jer svi mitovi i legende padaju im u vodu  raspršuju se kao mjehur od sapunice. Kako će im nesretnicima i biti lako kad odlično znaju i za istinu koju nikad nisu mogli ni sakriti, da je prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani, jedna od va starija brata Svetog Save, godine 1217. dobio kraljevsku krunu od pape Honorija. Ali, samo dvije godine nakon toga, Sveti Sava je silom i batinama primorao starijeg brata da vrati krunu papi, a da se on nadubudni i raskalašni najmlađi brat starije braće Vukana i Stefana proglasi 1219. srpskim vjerskim, duhovnim vođom. SPC je tako utemeljena silom najmlađeg sina Stefana Nemanje, a mora se reći i to da je i sam Rastko Nemanjić (Sveti Sava) na rođnju u Ribnici kraj današnje Podgorice kršten po latinskom obredu. Prema znanstvenim saznanjima fra Dominika Mandića, prvi znameniti predak Nemanjića je bio pobočnik Dukljanske, odnosno crvenohrvatske dinastije Vojislavića, koji kao i Nemnjići jesu u izravnom srodstvu sa Trpimirovićima. Sve to je lako objašnjivo jer je hrvatska dinastija Trpimirovića iz reda vlastite bliže i dalje rodbine u pokrajinama kao što je bila i hrvatska pokrajina Duklja, postavljala namjesnike koji bi u ime Trpimirovića upravljali prostranim hrvatskim kraljevstvom. Tako u Duklji nalazimo rođake Trpimirovića, kasnije osamostaljenu Dukljansku dinastiju Vojislavića, a Nemanjići su izvorno krvlju vezani za pradjeda dukljanskog kralja Bodina i njegovog prvog palatina Marka. Sve je kristalno jasno. I Dukljani Vojislavići i Rašani Nemanjići su smao oblasni gospodari koje je u davnini imenovala hrvatska dinastija Trpimirovića, s kojim su u krvnom srodstvu dvije dinastije kojima se danas i Srbi i Crnogorci ponose kao svojim autentičnim, samo zaboravljaju da imaju svi hrvatske korijne i izravne poveznice s Trpimirovićima.

Teško je danas Srbima prihvatiti gorke istine o njihovim stoljetnim zabludama i samoobmanama. No, isto tako je vrlo zanimljivo i srpsko znanstveno priznanje kako u narodnim pjesmama opjevani srpski junak Marko Kraljević, prema najnovijim istraživanjima, koje opet i Srbi teška srca priznaju na vlastitoj wikipedijii, zapravo jest Hrvat iz Imotskog. Iz Imotske krajine dolaze svi u narodnim srpskim pjesmama opjevani srpski velikaši iz obitelji Mrnjavčevića, uključujući i dvojicu najpoznatijih velikaša iz reda Mrnjavčevića Vukašina i Uglješu. Ovu temu je posebno obradio hrvatski znanstvenik i jezikoslovac Mate Šimundić koji i sam potječe iz krajeva odakle je loza Mrnjavčevića, pa je lako proučavanjem prošlosti svoga kraja ušao u trag srpskim lažima o izmišljenom srpstvu srednjevjekovnog viteza Marka Kraljevića. Srbima je još teško pojmiti i javno predočiti i da je Miloš Obilić Milo Kobilović i da dolazi rodom iz Turopolja. Još ga je kao sasvim mladog bojovnika angažirao srpski vladar car Dušan koji je kraljevao i carevao devet godina od 1346. do 1355. kada se potkraj života u grčkom gradu Serezu u današnjem grčkom dijelu Makedonije na sjeveru današnje Grčke okrunio carskom krunom. Iste su ga godine sami Srbi otrovali i preminuo je u 46. godini života. Hrvatski znanstvenici smatraju kako je car Dušan u razdoblju svoga kraljevanja i carevanja između 1346. i 1355. otišao u posjet u Hrvatsku i u Turopolju angažirao tada mladoga Mila Kobilovića, koga su Srbi prezvali u Miloša Obilića. Tako je Milo Kobilović, alijas Miloš Obilić u vrijeme Kosovskog boja, kad je rasporio turskoga sultana Murata imao 68 godina, a ne samo 24 kao što mu pripisuju srpski mitomani. Beskonačno bi se moglo govoriti o ispraznim i pustim srpskim mitovima i legendama, koji nemaju nikakvog znanstvenog uporišta, jer ih nema nigdje u arhivama, muzejima, knjižnicama… Pohranjeni su samo u hrpi ispranih mozgova megalomanskog naroda, kasno nastalog koji tako ima i neodoljivu potrebu preotimati od drugih povijesnu i kulturnu baštinu i sve tuđe tradicije, jezik, običaje, folklor prikazivati kao svoje izvorne vrednote, osporavajući istinskim nositeljima svega pobrojanog prvotno vlasništvo.

I ne može se ništa drugo očekivati od naroda koji, evo, tijekom prošloga prosinca u beogradskom “Blicu” navodi popis najčešćih, navodno, srpskih prezimena, a u opisu svakog prezimena ponaosob za jedno od nekoliko desetina najučestalijih današnjih prezimena, nisu mogli ustvrditi i napisati da je poteklo iz Srbije, nego navode da su sva najčešća “srpska” prezimena došla iz Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Like… I tu sami sebi skaču u usta i u potpunosti razotkrivaju vlasite laži prisvajanja velikog broja hrvatskih prezimena, jer svi ti krajevi su povijesno bili dio hrvatske države, dakako i sva prezimena ljudi koji dolaze iz krajeva Bijele i Crvene Hrvatske. Srbi su četvorodnevni serijal o “svojim” prezimenima zaključili krunskim priznanjem vlastitih laži. U završnom komentaru konstatiraju kako je tek 1851. srpski knez Aleksandar Prvi Karađorđević državnim ukazom naredio Srbima da moraju kao i svi civilizirani Evropski narodi uzeti stalna prezimena. Sve do 1851. Srbi nikad u svojoj povijesti nisu imali stalna prezimena, već bi ih svaki novi pripadnik generacije mijenjao. Tako su djed, otac i sin u tri uzastopna koljena nosili tri različita prezimena. I eto Srbi se sad usude i osmjele prisvajati hrvatska prezimena kao “svoja,” a sami, evo i u “Blicu” i ne samo u njemu, priznaju da nemaju više od 165 godina tradicije prezimena. Neupućeni Srbi trebali bi znati da ima hrvatskih obitelji koje imaju svoju poznatu lozu predaka i do pola tisućljeća unatrag, a pojedini Hrvati imaju dokaze i o tisuću godina podrijetla i stabla obitelji. Najdulji srpski rodoslovi ne prelaze više od stotinu pedeset godina. i kako će biti kad su eto u moru najnovijih iznenadnih povijensih priznanja, neprijeporno kazali da se slažu s mađarskim i njemačkim povjesničarima koji odavno tvrde da ime Srbin i naziv države Srbije potječe tek iz druge polovice dvadesetog stoljeća. Dotle su Mađari i Nijemci Srbe u Vojvodini zvali imenom Raci, što se nastavlja na ime Rašani prema prvotnoj Raškoj. Srb kroz povijest, jer eto, znali nisu sigurni kako se zovu. O srpskom prvotnom rimokatolicizmu i životu Rašana i Raške u sklopu srednjevjekovne kraljevine Hrvatske pisao je još potkraj osamdesetih u “Politici” jedan dugi i zanimljivi feljton povjesničar iz Srbije Duško Lopandić. On tu obrađuje u srpskoj historiografiji namjerno prešućenih pet prvih stoljeća Srba, bolje reći rimokatoličkog oblasnog plemena Rašana hrvatskog nacionalnog korijena. Nakon 2000. godine Duško Lopandić je kraće vrijeme bio srpski diplomat za vladavine DOS-a.

Iz svega ovoga očevidno je da Srbi mrze Hrvate i Hrvatsku jer su, ako ne svjesno, ono barem ogromna većina, podsvjesno sigurni da potječu od Hrvata, a kako vidimo istinu o tome polako podastiru i interneta, ali i u školskoj literaturi. I za vrijeme trajanja SFRJ povijest Srba i Srbije se u školama izučavala nakon lekcija o povijesti svih bivših jugoslavenskih republika, sve od Slovenije, preko Hrvatske, pa Bosne i Hercegovine do Crne Gore i Makedonije. I na upite radoznalih srpskih učenika zašto se ide tim redosljedom lekcija, profesori povijesti u školi pošteno su odgovarali da je to zato jer je državnost Srbije iliti Raške došla poslije svih ostalih. Eto, sad najmlađi najmlađe države u krugu svih bivših jugoslavenskih republika svima redom soli pamet o svojoj izmišljenoj veličini, a realno mogli bi Srbi svima samo posoliti umjesto što pokušavaju soliti pamet. Naposlijetku, ne bi Srbima bilo zgorega proučiti, primjerice, malo religijsku prošlost glavnog grada Beograda. Samo u Beogradu danas ima deset katoličkih crkava. To su Franjevačka crkva u Zemunu, crkva Krista Kralja, crkva Presvetog Trojstva u Zemunu, crkva Svetog Ante, crkva Josipa Radnika, crkva Svetog Petra, crkva Svetog Ćirila i Metodija, crkva Uznesenja Blažene Djevice u Beogradu, crkva Uznesenja Blažene Djevice u Zemunu i crkva Uznesenja Svetog Križa u Borči. Tu je i šest rimokatoličkih samostana na području Beograda. To su samostani Isusovih malih sestara, Sestara kćeri kršćanske ljubavi, Sestara Milosrdnica u Beogradu, Sestara Milosrdnica u Zemunu, Školskih Sestara Svetog Franje u Zemunu i Sestara franjevačkog bezgrešnog začeća.

U Beogradu je točno trideset pravoslavnih crkava, ali treba reći da je veliki broj novosagrađenih pravoslavnih hramova SPC podignut u posljednjih dvadeset pet godina, tako da je do 1990. omjer pravoslavnih crkava u odnosu na rimokatoličke bio tek za oko desetak više, odnosno dvaput veći, a danas je triput više pravoslavnih od rimokatoličkih crkava u Beogradu. Zaključimo na kraju činjenicu da Srbi za razliku od ostalih balkanskih pravoslavaca Grka, Bugara i Rumunja nisu izvorni pravoslavci, nego bivši rimokatolici. To odlično zna i Vatikan koji nikad nije zaboravio šamar kojega je dobio od Svetog Save ( rođenjem Rastka Nemanjića ), kad je drsko i bezobrazno vratio papi bratovljevu krunu. U kazališnoj predstavi “Sveti Sava” iz 1990. godine u kojoj glavnu ulogu igra glumac Žarko Laušević, redatelj predstave je publici prikazao i povijenso potkrijepljene podatke da je Sveti Sava čak i silovao rođenog brata, okrunjenog krunom pape Honorija, Stefana Prvovjenčanog da bi ga i seksualnim zlostavljanjem primorao da papi vrati krunu, a prijetio mu je i ubojstvom. Na koncu je Stefan u strahu od nasrtaja poremećenog mlađeg brata i vratio krunu papi, a Vatikan Srbima to jasno nikad nije ni zaboravio niti oprostio. Srbi i danas poremećenog i seksualno nastranog i izopačenog bolesnika i manijaka Rastka Nemanjića slave kao svoga najvećeg Svetog Savu. Koliko je Srbima teško prihvatiti stvarnost najbolje pokazuje sudbina predstave “Sveti Sava”. Nju su nasilnim upadom u kazalište prekinuli mladi studenti teologije Bogoslovskog fakulteta u Beogradu koje je predvodio jedan stari srpski svećenik i po uvjerenju pravoslavni zilot Žarko Gavrilović,blizak samom vrhu SPC i tadašnjem parijarhu Pavlu, koji se uopće nije očitovao bilo kakvom osudom postupka, kao što kasnije i tijekom ratova devedesetih nikad nije osudio niti jedan od bezbroj srpskih ratnih zločina u srpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Da sve bude još crnje po renome SPC u brutalnom prekidu kazališne predstave “Sveti Sava” sudjelovali su uz znanje i odobrenje srpkih svećenika kao i mladih studenata teologije i nogometni huligani Zvezde i Partizana, sve pod njihovom uobičajenom krinkom  obrane srpstva i pravoslavlja od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. Nagore je u svemu prošao glumac Žarko Laušević koji je tumačio lik Svetog Save. Nabrijani Srbi iz Crne Gore su ga po nalogu Miloševićevih vlasti uhodili i pokušali upucati u kafiću u Podgorici, sve iz osvete što se , eto, usudio raditi svoj glumački posao i igrati lik Svetog Save, a oni su milsili da je bio obvezan odbiti ulogu koja, po njima skrnavi Svetog Savu, a zapravo ga prikazuje u njegovom pravom i mračnom izdanju kakvim ga velikosrbi ne žele vidjeti pojmiti u svojim glavama. Žarko Laušević je skupa sa starijim bratom u samoobrani, munjevito reagirao u kafiću i bio je brži na obaraču, te je uspio ubiti i smrtno raniti trojicu napadača koji su prvi potegli oružje na njega i njegovog starijeg brata. Usprkos tome, osuđen je na sudu u Podgorici, tad 1993. u vrijeme ubojstva trojice mladića četničke orijentacije na višegodišnju robiju. Drugostupanjski sud mu je naknadno; prepolovio kaznu, a tek ga je prije nekoliko godina tadašnji srbijanski predsjednik Boris Tadić javno abolirao. No, on je nakon više od 23 godine stanke u bavljenju glumom voljom organiziranih srbijanskih fašista izgubljen za glumački poziv, posebice poslije trauma pretrpljenih u zatvoru. Danas je slobodni građanin, ali stalno u strahu od često najavljivane krve osvete rođaka ubijenih velikosrba koje je ubio u samoobrani, ka sud ustvrdio trećem ponovljenom sudskom postupku. Ali, Lauševiću nitkoo ne može vratiti godine provedene nezasluženo u zatvoru, niti ga osloboditi straha od osvete četničkih obitelji koje najavljuju da će uzeti pravdu u svoje ruke, a srbijanska država na ove prijetnje šuti, kao što je šutjela i sve one godine poslioje izdržane robije koje je Žarko Laušević prinudno proveo u dobrovoljnom izgnanstvu u SAD-u gdje je pod tuđim imenom, da bi pokrio tragove od veliksrpskih uhoda radio i kao fizički radnik da bi preživio. Metak ga, srećom, nije sutigao, ali ta prijetnja i sad neprekidno visi u zraku. Tako sve to izgleda u zemlji i u narodu gdje je i vrag odavno rekao:”Laku noć svima koliko vas ovdje ima.” Laušević najbolje zna i osjeća težinu ove poruke, s obzirom da je nakon famozne prekinute predstave, doživio da ga, ostave i napuste i žena i prijatelji i kumovi i rođaci, sve pod izlikom da je igranjem Svetog Save oskrvnuo lik najvećeg srpskog sveca i da mu to ne mogu oprostiti. Nije imao ni podršku matičnog kazališta, gdje su mu kolege i kolegice masovno okrenuli leđa. Vjerojatno su i svi vrli srpski glumci iz JDP-a ( Jugoslavenskog dramskog pozorišta ), mislili kao i njegovi rođaci, kumovi, lažni prijatelji i njegova supruga da se svi trebaju politički solidarizirati sa huliganima sa stadiona i objesnim popovima. Žarko Laušević je prošao pravi pakao u životu, a to mu je priredila cijela srpska država, jasno mu stavljajući do znanja kako i glumačka umjetnost u Srbiji može postojati samo ako se kreće u krugu razmišljanja pomahnitale i razularene politike srpskog velikodržavlja. Ovog vrsnog glumca naglo prekinute karijere što je išla zvjezdanim stazama, upamtila je i hrvatska publika iz druge polovice osamdesetih. Tada je igrao vodeće uloge u tri filma hrvataske filmske produkcije. U tumačenju Žarka Lauševića, rodom Crnogorca iz Cetinja, ostat će posebno upamćena uloga poručnika Horvata u filmu “Oficir s ružom” u kojem glavnu žensku ulogu igra Ksenija Pajić.I sve ovo apostrofirano u ovome članku je slika i prilika države i naroda koji nema pojma ni o vlastitom podrijetlu, a voli drugima samouvjereno tumačiti tuđu povijest i korijene nacije i državnosti.

Nepismeni i zalutali u svijet politike su bili i knez Miloš Obrenović i Dobrica Ćosić, pa su se u Srbiji ostvarili kao glasoviti “umovi.” Kako gedže misle, bili su bogomdani i prirodno predodređeni da vladaju i da ih narod slijedi. Tako su čobani slijedili i pastira zvanog Nikola Pašić. Nije znao niti jedan strani jezik, a htio je biti ministar inozemnih djela tek ustoličene kraljevine SHS. I samo zato je kralj Karađorđević morao pozvati u pomoć Antu Trumbića i postaviti ga na položaj, koji je nedoučeni Pašić već vidio kao svoj.

Uz sve pobrojano, neuki srbijanski vladari su mislili i misle kako pamet ništa ne znači, što je, inače, glavna misao velikog “mislioca” Šešelja. Jer, Srbima je lukavstvo i tisuću puta ponovljena laž u maniru oca nacije Dobrice Ćosića glavna vodilja u politici. Još je priučeni i polupismeni Vuk Karadžić, vrli srpski jezikoslovac, Srbima suflirao u svoje vrijeme: “Idite, braćo Srbi kod Hrvata preko Drine. Oni ne znaju krasti i lagati. Lako ćete s njima izaći na kraj!” I tu je srž srpskog pogleda na Hrvatsku i na Hrvate. Srbi vjeruju po poimanju svojih mislilaca Vuka Karadžića i Dobrice Ćosića kako je pošten čovjek ujedno i naivan, a onda i lakovjeran i lakomislen, naposljetku, to po Srbima znači jedino glup. Zato, unatoč, očitoj hrvatskoj supremaciji nad Srbima u mnogim oblastima ljudskog delanja, Srbi vjeruju da su superiorni u srazu sa Hrvatima, jer misle da su Hrvati, kako vele srpski očevi nacije, naivni, lakovjerni i glupi.

Zavidni su i zato i pakosni što su Hrvati načitaniji, ali Srbi tvrde da njihova seljačka i prirodna lukavost, pomiješana s neibježnim lažima i lopovlucima nosi prevagu u sistemu ljudskih i životnih vrijednosti. Od velikosrba i pristaša četničke ideje, samo je Jovan Dučić, inače okorjeli protivnik Hrvata, Srbe upozoravao da lukavost, podlost i prevrtljivost nisu vrline nego mane. Jer, prevejan, podmukao i prijetvoran može biti i kradljivac i ubojica, ali to ne znači da je pametan.

Srbe je teško ubijediti da je to tako. Oni vjeruju obratno. Zato se i služe trikovima viđenim samo u science fiction serijama. Sjećam se početkom osamdesetih iz doba djetinjstva serije “Planet majmuna.” Tamo su zarobljene ljude, Zemljane, majmuni što su u imaginaciji redatelja ovladali Zemljom, vezali za stol i do besvijesti ih okretali u krug za 360 stupnjeva i tako u nedogled dok se ljudima ne zavrti u glavi. Majmuni i njihov glavni vođa po imenu Urko mislili su da time ljudima uspijevaju isprati mozak. Tako i srbijanski političari majmunlucima poput zamišljenog antijunaka serije majmuna Urka, podmetačinama i podvalama pokušavaju pred vanjskim svijetom iskompromitirati Hrvatsku i Hrvate, ali uvijek ostaju začuđeni što im prozirne igre ne pale kod ozbiljnih ljudi. Tko još u svijetu može ozbiljno shvaćati rulju ratnih zločinaca na vlasti u Srbiji sem što oni sami sebe tako doživljavaju? Izgleda takve čovjekolike primate na vlasti u Srbiji još ozbiljno tretiraju samo pojedini političari u Hrvatskoj kada im povremeno daju dobronamjerne upute kako da se ophode da bi ih svijet bolje razumio. Oni tu poruku razumiju kao i majmun Urko u znanstveno fantastičnoj seriji gdje majmuni vladaju svijetom.

"SRPSKA" POVIJEST U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI

Od kada su srpski autori otkrili dubrovačku književnost krajem 19. i početkom 20. stoljeća uočili su da ona govori i o njihovoj povijesti. Do današnjega dana poznati i učeni velikosrpski agitatori to koriste da bi pokušali dokazati da je dubrovačka književnost srpska.

Žele navući da je u južnom hrvatskom dijelu (Dubrovnik, Boka Kotorska) Kosovska tema bila nješto jako važno i proučavano, praktički identifikacijski.

No pokazuje se upravo suprotno.

Miješaju dijelove iz pseudopovijesnh dijela Dubrovčana (na latinskom i talijanskom) i odjeljke iz dva-tri književna djela u kojima se spominju likovi iz kosovske mitologije.

No upravo ti dijelovi dokazuju da je to Hrvatima na jugu sve to bilo strano i zapravo neki egzotični narativ o Turcima i pravoslavcima koje ni ne poznaju. Srbe zovu Makedoncima ili Grcima, nekad Rašanima i Servima, a to im je sve nekako mutno i čudno (i Gunduliću je Beograd bugarski grad). Ni Kotorani ni Dubrovačni tu srpsku priču ne poznaju, nego žongliraju s podatcima koje su ili čuli ili prepisali iz razne fantazijske "historiografije" toga doba i sličnih vrela.

Kod Gudulića je dio o Kosovu je u stihovima prepričana bajka o nekoj Srpkinji koja ide kao priležnica u turski harem. Kod ostalih još bizarnije- ne znaju ni imena naroda ni što je to uopće- ništa.

Generalno su ti ljudi, Dubrovčani i Kotorani, imali gradsku ili širu svijest, no njihova povijesna svijest nema veze sa srpskom, a ima s hrvatskom- iako ne u modernom smislu.

1. oni su bili poglavito ponosni na svoje gradove i tu im je bila primarna lojalnost.

2. kao kolektiv, bili su jasni da pripadaju Dalmaciji, a ta je Dalmacija hrvatska. Ne u punini modernoga poimanja, no razvidno je i u nazivu jezika u svih njihovih pisaca kad govore o svom slavenskom jeziku. Iako su prozu pisali skoro isključivo na talijanskom (osim latinskog)- jasno su se etnički odjeljivali od Talijana, i sebe držali Dalmatincima- kao i oni u Splitu, Hvaru, Zadru, Šibeniku....

3. o povijesti su pisali umjetnički uglavnom izmišljotine po nekakvim panslavenskim izumima i vladarima kojih nikad nije ni bilo, a vjerojatno s vrelima najviše iz Hrvatske kronike ili LjPD.

4. o pravoj povijesti, onoj koja se zbila, pisali su jedino ozbiljnije o hrvatskoj, npr. ep o Sigetu Menčetića ili drame Palmotića o banu Hrvoju, no i to je stilizirano, sve s ciljem da se istaknu njihovi gradovi republike ili da se kao Kotorani i sl. uvuku Mlečanima zaštitnicima.

5. njeku povijesnu svijest do 19. st. nisu imali, a što su imali, vezivalo se na kroatocentrični Ilirik uz dosta izmišljotina, no uz najčešći jezični diskurs vezan uz hrvatsko ime, a često uz dalmatinsku, a rjeđe bosansku boju. Srbi su im bili njeka vrsta istočnih likova koje su miješali s Grcima, Bugarima i Makedoncima, a o njima su, ako su se osvrtali, znali jedino iz treće ruke i identitetski, kao s pravoslavcima, nisu imali upravo nikakve veze.

Jezik koji mogu razumjeti je sljedeći. Dragi Srbi, kako ste i kada kroz povijest pokušavali ući u Dubrovnik? Uvijek nasilno i pljačkaški nastrojeni, a Dubrovčani su se od vas branili i onemogućavali vam to. Početkom 19. st. ste popalili sve oko Dubrovnika zajedno s Rusima, i Dubrovčani da bi spasili svoju baštinu pustili su civilizirane Francuze u Dubrovnik umjesto vas.

ŠOK ZA TAKOZVANE SRBE : KARTA PO NACIONALNOSTI NAKON POPISA STANOVNIŠTVA NAKON POPISA U AUSTRO-UGARSKOJ IZ 1851 GODINE : NEMA SRBA U DALMACIJI!!!

Gore : Karta popisa stanovništva iz Austro-Ugarske iz 1851 godine. [ Download u veličini 7.997 × 5.862 Pixela ]

Dobili smo gornju od jednog čitatelja kartu prema popisu stanovnistva iz 1851. godine u Austro-Ugarskog.

Tu se vide brojke koliko je takozvani Srba bilo te godine u Dalmaciji : 0!

U Dalmaciji su živjeli u 1851 godini 378.616 Hrvata, 13.701 Talijana i 944 Albanaca, ali 0 krivoslavni nesveto-savski Turaka (Srba).

[ Download u veličini 7.997 × 5.862 Pixela ]

[ Download u veličini 7.997 × 5.862 Pixela ]

Gore : Zašto su krivoslavni nesveto-savci morali “posrbljavati Dalmaciju” (i s time i Dubrovnik) kad je po njihovoj propagandi i vjekovnim lažima “Dalmacija bila srpska”?

Pa zato što ih nije bilo u Dalmaciji, a to dokaziva gornji popis stanovništva iz 1851 godine iz Austro-Ugarske!

Zato su morali prema planu veliko-srpski i četnički lažova i manipulatora 1925te godine pozivati na “posrbljavanje Dalmacije” što im nije bilo teško kao okupatoru Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Službeni izvori o pravoslavnim parohijama u Dalmaciji

Vrlo zanimljiv jezik i pravopis ove stare knjige koja je utemeljena na službenim dokumentim i izvorima, a prikazuje tko je kada, odakle i pod kojim okolnostima doseljavao, kako su zajednice nastajale i pod čijom su se upravom nalazile i pri tom razotkriva naknadne konstrukcije i retoriku omalovažavanja Hrvata te jasno pobija pretenzije nad hrvatskim prostorom. Statistički pregled parohija, crkava, svećenstva u pravoslavnoj Eparhiji dalmatinskoj, sastavljen prema službenom spisu iz 1835. godine. Prikazano je ukupno 116 parohija kojima pripada 71 455 vjernika, uz navođenje imena i prezimena paroha ili administratora pojedine parohije. Objavljeno u ljeto 1837. godine.

“U Almanahu za 1836. godinu na stranici 97. kazano je da su između 1550. i 1560. godine prvi Grci u Šibenik došli. Oni su svi vojnici, tako zvani Stratioti bili, i garnizon šibenski pod imenom „la stratia di Sebenico“ sačinjavali. Budući da prebivanje njihovo u Šibeniku samo privremeno bijaše, zato im je jedna mala rimska crkva bila za vrijeme njihova boravka u Šibeniku ustupljena, koju oni u ime „Uspenija Presvete Bogorodice“ osvetiše i u njoj službu počeše. Bijaše u toj crkvi rimski oltar svetoga Julijana ostavljen, i u buduće, na kojemu je rimski svećenik svake nedjelje i velikih blagdana malu misu služio…. Srba među njima nije se nalazilo. U ljetu 1633. naselio se Ioanna Vuković pok. Rade, trgovac u Šibeniku, koji je vjerojatno prvi od Srba u Šibeniku došao. Iz njegova posljednjeg zavještanja (testamenta) učinjenoga 6. aug. 1657. jamačno se saznaje da je velik rodoljub i ljubitelj svoje crkve bio. Gdje se Vuković rodio, ne zna se upravo. No može se držati da je iz Ugarske ili Hrvatske bio….. Oko ljeta pak 1690. nalazimo nove neke familije istočnoga pravoslavnoga ispovijedanja u Šibeniku, koje bježeći ispod turskoga jarma ovdje naseliše se i s trgovinom baviti se počeše. Narod šibenski nazove ove pridošlice Bugarima, može biti zato što je veća čast od njih iz Bugarske i Makedonije amo pribjegla; i ulica, gdje dućane svoje imahu, dobije od njih u narječju prostoga naroda ime…. Pravo građanstva (diritto di cittadinanza) jedva i poslije dugog pravdanja mogoše ovi novi pridošlice dobiti. Prvi koji je to pravo dobio bio je Hristofor Vikenti. Procese, koje su u ovom predmetu prinuđeni bili voditi, dali su pečatati pod imenom „stampa dei mercanti greci habitanti nella città di Sebenico“, u kojoj knjizi nalaze se i Dekreti Principovi, darovani radi slobode bogosluženja, grčkom šibeničkom društvu. Dostojno je primjećivanja, da su ovi naši Hristijani za mjesnu crkvu odveć revnovali, k čemu blagoslovanje njihovo mnogo je sposobstvovalo. Tako na prošćenje njihovo Senat mletački Dekretom ddo. 12. sept. Indik. XIII. 1703. lj. dozvoli Šibeničkomu našem društvu, da na veliki petak u večer procesijom po gradu, kao i Rimljani, činiti može…

Ljeta 1778. u sadašnjem groblju i pored ondašnje kapelice, koja sada za obitavanje mjesnoga paroha služi, društvo s osobenim troškom novu crkvu sagradi u ime „Svetoga Voznesenja“, zdanje prekrasno, no koje zbog nedostatka žara kršćanske revnosti ili oskudice u novcu, u žalosnom se danas stanju nalazi. Ljeta pak 1810. Dekretom tada bivšega guvernera od Ilirije ddo. 23. julija ustupljen bude društvu našemu manastir rimski monahinja S. Salvadore za prebivanje pravoslavnoga Dalmatinskoga episkopa, a uzan nađenaše crkva postane katedralnim kupljom i parohijalnim hramom šibeničke grčko-istočne parohije.

…Pri vladanju blaženopočivše Carice Marije Terezije, jedna čast vlaškoga naroda u Erdelju pobuni se, i 9000 seljana na oružje skoči, te obližnja mjesta robiti i paliti stanu. Imperatorica poznavajući rijetke sposobnosti i visoka darovanja preosvećenoga Dionisija, prizove ga k sebi u Beč, i potom snabdjevši ga s neograničenim punomoćjem, u Erdelj među buntovnike, radi njihova primirenja, posla; koje Dionisij mudrim svojim ponašanjem, tek došavši u Erdelj, konačno umiri…”

Internet radio “Krugoval” :

 

[ Program ]

Download kompilacija
“Hrvatsko Ognjište” :

Sastavili smo za vas Download kompilaciju “Hrvatsko Ognjište” koju možete skiniti kao mp3, WAV i u puno više formata na našoj stranici.

[ Download ]

Veliki intervju sa vođom Hrvatskog Ognjišta!

Vođa “Hrvatskog Ognjišta”, Barun Stjepan plemeniti Rukavina von Morgenstern nam je u velikim intervjuu odgovorio na sva naša pitanja.

[ Pročitaj intervju ovdje ]

Novo u dućanu :

Gore : Raritet emigracije Nezavisne Države Hrvatske : 5 Kuna, 1991 u sešt različitih metala.

[ Kupi ovdje ] [ Više informacija ]

Gore : Džepni sat firme Zenith sa Rubinima sa državnim grbom Nezavisne Države Hrvatske i "Za dom Spremni" urara Joze Mažurića iz Mostara.

[ Kupi ovdje ]

Gore : Jedan od tri srebrena prstena njemačke vojne udruge “Handžar” (Handschar) izdan 10.4.1955 godine.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : Emigracija Nezavisne Države Hrvatske je izdala nekoliko vrlo rijetkih niza maraka.

[ Kupi ovdje ]

Gore : Evo još nekoliko primjera iz bogati filatelistički izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske.

[ Kupi ovdje ]

Gore : Ima još hrvatski Muslimana iz Sandžaka koji nisu tijekom 111 godina krivoslavno nesveto-savske okupacije balkanski nomada zaboravili na dan 29.4.1941, kad se je Sandžak priključio samovoljno Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Ti patrioti iz jednog dijela navijača
FK Novi Pazar (Torcida Novi Nazar) su izdali na sječanje na taj datum
29.4.2024 niz sa 24 maraka od kojih četri možete vidjeti gore.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : 1993 godine je HOS izdao dva različita niza maraka. Oba niza su ograničena na 200 komada. Gore vidite prvi niz.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : drugi niz HOSa iz 1993 godine.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : Njemačka vojna udruga “Handschar” je između 1955 i 1994 godine izdala 80 niza sa 4 do 32 donacijski maraka koje ne možete naći niti u jednim filatelističkom katalogu.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : Još nekoliko primjera izdanja njemačke vojne udruge “Handschar” :

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Srbi plačali Turcima 200 godina srpske gejeve!

Jeste li čuli za ĐOJLENJE?

Prije gotovo 200 godina Srbija je iz budžeta plaćala mlade srpske gejeve/pedere da budu LJUBAVNICI TURCIMA! Kasnije su ti isti postali svečenici u srpskoj crkvi.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska (br)ekavica preplavila hrvatski Jadran!

Srbi koji su došli raditi u Hrvatskoj su preplavili kafiće, restorane, vinoteke,
... i bez srama pričaju za Hrvate odvratnom (br)ekavicom umjesto da pričaju u Hrvatskoj hrvatski jezik.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Rasni zakoni već 1940. godine u veliko-srpskoj tvorevini zvanoj Kraljevina Jugoslavija!

Nezavisna Država Hrvatska je za njemačko priznanje morala primiti 1941. godine rasne zakone a domaći crveni tifusari i jugo-srpski okupatori taje da ih je Kraljevina Jugoslavija uvela već godinu dana prije : i to SAMOVOLJNO!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Čestit Srbin Igor Vukić dokazao srpsku i komunističku mitomansku laž o Jasenovcu i “logoru za (bre) decu”!

Čestit Srbin Igor Vukić dokazao veliko-srpsku i četničku laž o Jasenovcu i navodnim logoru za djecu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Prva hrvatska kovanica 32 - 38 godina prije prve srpske :

Srpski džoljenci ignorirau činjenicu da su Hrvati 32-38 godina prije Srba kovali svoj novac. Teški "istoričar" iz Hrvatske Goran Šarić (inače sluga četnika) se pravi lud o toj temi. Njemu i njegovim bradatim neznalicama možemo pomoči liječiti njihovo neznanje o prvoj hrvatskoj kovanici na ovim prostorima iz 1196. godine.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Pet razloga zašto Tesla ne može biti takozvani “Srbin” :

Pošto takozvani “Srbi” nemaju svoje, kradu tuđe teritorije, tuđu povijest i tuđi jezik i pretvaraju tu krađu u svoje. Tako su i svijetu tumačili da je Hrvat Tesla takozvani “Srbin”, ali laž ostaje laž!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska nekultura psovki :

Fuj : srpski primitivizam se može vidjeti najbolje u srpskoj nekulturi  psovke u njihovim jeziku i mentalitetu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Zamislite : “Velika Smradija” postojala prije nego što je Stefan Nemanja izmislio Srbe 1317. godine!

Bezpovijesni Srbi u svojim ludilu su izmislili nekakvu “Veliku Smradiju” već u 490. godini sa 40 nepostojećih kraljeva a tvrde da su tada Hrvatska, Bosna, Raška itd. bile srpske provincije!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Novak Đoković obožava smrdljivog Dražu Mihailovića :

Po ocu Crnogorac a po majci Hrvat ali poznati tenisac Novak Đoković hoće biti Srbin koji podržava najveći ološ Balkana : smrdljive četnike! Na slici se vidi on sa rakijom s imenom “Draža”. Fuj! Srami se! Jadna ti hrvatska majka!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Perverzna četnička laž da su Hrvati izumili “Srbosjek”!

Jedna od zadnjih vjekovnih laži krivoslavne-nesvetosavske četničke SrBANDE je da su Hrvati navodno izumili i navodno koristili takozvani “Srbosjek”. Srušili smo i tu četničku laž!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Koje su tadašnje države priznale Nezavisnu Državu Hrvatsku?

Smrdljivi krivoslavni nesveto-savski četnici i domaći crveni tifusarski ološ i suge Beograda vole lagati da niti jedna zemlja nije priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku. Dali je to zbilja tako ili je tokao uvijek tipična jugo-srpska i četnička laž?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske : dr. Ante Pavelić.

Poglavnik dr. Ante Pavelić se je rodio 14. VII. 1889 u Bradini kraj Konjica i umro od posljedica četničkog atentata u egzilu u Madridu 28. XII. 1959. Poglavnik dr. Ante Pavelić je radi jugo-srpske okupacije Hrvatske 1929. godine osnovao Ustaški pokret. Kao Poglavnik je vladao od 1941-1945 Nezavisnom Državom Hrvatskom.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Mokri snovi krivoslavni nesveto-savski Turaka : Hajduk Split je navodni “srpski” klub!

Otkrili smo kad su krivoslavni nesveto-savski Turci počeli lagati o grbu Hajduka Splita i da je Hajduk Split navodno “srpski” klub jer su ga osnovali navodno takozvani “Srbi”! Otkrili smo čak i ime srpskog falsifikatora koji je to i sam priznao!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Nezavisna Država Hrvatska : nekakva “marionetska džava” ili ne?

Dali je Nezavisna Država Hrvatska bila “režim”, “marijonetska država” itd. kako domaći crveni tifusari i četnička krivoslavna nesveto-savska SrBANDA sa 49 % turskom genetikom tvrde ili ne?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kad vam krivoslavni nesveto-savski Turci (SrBANDA) sole pamet na društvenim mrežama :

Pošto su opančari jadni u povijesti pokušaju nas Hrvate uvjeriti da nemamo kao navodno oni nikakvu daleku povijest. Za vas smo složili lijepe slike koje im možete slobodno metnuti pod njihove komentare. Istina će ih jebe kao 500 godina Turci!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dokaz : Na austro-ugarskim kratama i dokumentima nema sveto-savaca nego samo hrvatski pravoslavaca!

Totalni poraz zločinačke SPC i četnički balkanski nomada : u austro-ugarskim kartama i dokumentima nema pravoslavni sveto-savaca nego hrvatski grko-istočnjaka. To je dokaz da je tada postojala Hrvatska Pravoslavna Crkva a nikakva srpska!

[ Članak ] [ Sve teme ]